Zašto nosim maramu ?

” Ima nešto više od tri godine , kako sam elhamdulillah počela nositi hidžab…kako sam pokrila sebe, da bih otkrila moju dušu. I dalje imam svakodnevno pitanje :”Zašto ti Emina nosiš maramu ?”

Nedavno pročitah intervju Arduana Pribinja, Emina Bajrović Totić, Kenela Muminović Zuko, i vidjeh da je pitanje hidžaba, i zašto se neko odluči nositi maramu, postalo veliko pitanje malih ljudi, koji kroz neupućenost o Islamu ali i o tome da je marama (moj) način izbora a ne prisile, pokušavaju doprinjeti tome da nas svrsta među manje cijenjene i poštovane, što je naravno apsurd !

Kad sam nešto malo više od godinu dana, uz danonoćno nespavanje i molitve Uzvišenom Allahu za moj hidžab dočekala da svoj imam upotpunim istim, znala sam da dosta toga neće biti isto. Ali sam ja ostala ista. Znala sam koje će mi pitanje biti prvo postavljeno (i zaista jeste ) a to je bilo :”Hoćeš li ti u džihad, u Siriju ?” Isti ti, što mi postaviše to pitanje, ne znaju, koliko je teško voditi džihad sam sa sobom,sam protiv sebe…a to je ono što oni nesvjesno čine.Nije džihad da odeš u Siriju i ubijaš nedužne ljude samo zato jer ti je “neko” rekao ili si možda pročitao da je džihad na Allahovom putu, put ka Džennetu. Dušo moja, na ovom svijetu, svaki je put bio onaj na karti ucrtan ili tvoj put ka nekom zvanju , od Allaha…pa gdje god pođeš na Njegovom si putu, ali sam biraš, hoćeš li ka Džennetu ili Džehennemu. Ako te šejtan zavede pa ti kaže da je lakše asfaltom i ti vidiš da jeste i kreneš ti putem, moraš znati da će te na kraju dočekati džihad…ili protiv samoga sebe, ili protiv šejtana…a pošto si ga već poslušao i krenuo #lakšim putem, on već upravlja s tobom…i tu si izgubio. Kako se nadaš Dženentu a radiš protiv Dženneta ?

Zapamti da je džihad Obaveza. Da se boriš! Protiv prokletog šejtana koji te na zlo nagovara! Nagovara te da pričekaš “još koji dan”, pa češ se onda pokriti….a ne znaš hoćeš li sutra osvanuti…oči otvoriti…Džihad je borba da čuvaš sebe, svoje srce i dušu od harama i loših djela. Da se od sebe najviše čuvaš…jer kad si u stanju da sebe sačuvaš, onda si to u stanju da uradiš i za druge. To je džihad! Da se boriš protiv toga da tvoj sin ne odrasta kao kradljivac, da tvoja kćerka svojim razgolićanim tjelom ne izaziva poglede muškaraca, da sačuvaš svoj jezik od ružnih riječi kad te ljudi osuđuju zbog tvoje marame. S tim se treba izboriti. Ja znam koliko je težak ovaj zadnji džihad…Komentari okoline…
Kad počnete nositi hidžab, kad se pokrijete, tad zapravo dosta toga otkrijte. Shvatite zaista ko vas cijeni zbog toga što jeste, a ne zbog načina na koji ste odjeveni. Nakon mog pokrivanja, mnogi su svojevoljno napustili moj život, na čemu neizmjerno zahvalna Uzvišenom Allahu jer su samim tim napravili prostor onima koji i zaslužuju da budu u njemu. Ako požele da se vrate rado ću ih prihvatiti jer svakom treba dati priliku da spozna zašto postojimo i kako zapravo nečije oblačenje, način živjeljnja, vjerovanja, pripada samo nama i kao takvo treba da se poštuje, a ne odbacuje s uvjerenjem da neko nešto radi pogrešmo. Svako bira svoj put i uvijek spozna da li je za njega ispravan ili ne. Ono što možeš jeste da pomogneš, da budeš blagokritičan da ne izgubiš ljude oko sebe, jer ih ne mozeš zamijeniti drugima. Gumu na autu možeš zamijeniti, kupiti polovnu, baciti, kupiti novu…ljude oko sebe ne možeš. Samo ih možeš prihvatiti takvim kakvi jesu i biti sretan na svom životom putu sa ili bez marame na glavi. 😉 🙂
Ja maramu nosim zbog ljubavi prema Njemu, a ne dunjaluku. To je moja ljubav, zadovoljstvo, sreća, iman, duša, dio moga srca kojem je On jedini vlasnik . Oni kojima je moja marama “problem”, u svakom slučaju nemaju problem samnom niti s mojom maramom, već zapravo sa svojim vlastitim Ja. I pitam sve one, zašto vas toliko boli moja marama na mojoj glavi, ako već u svom vlastitiom životu živite bez nje ?

Hvala svima onima mojim dragim posebnim bićima koje neizmjerno volim ( a oni znaju ko su 😉 )što su i dalje dio moga života, a ponajviše hvala Allahu što mi je u životu podario ljude koji su moj životni Put učinili svjetlijim, bogatijim, sretnijim pokazavši mi da posebni ljudi imaju posebne zadatke da ovom svijetu…Po prvi put priznajem sebi, da sam i ja jedna od njih. Elhamdulillah!”
Es selamu alejkum !

Piše: Emina Tabaković -dipl.medicinska sestra, pisac i student psihologije

Komentari

komentara