Zašto ste nam djecu iz njedara otkinuli?

Jutro, uzburkano i još utorak …30.6.1992. godina, nešto se sprema i ptice se uznemirile na širem rejonu Banjana i uzdignutog brda Šerbula i magla je bila stisnuta, čvrsta, mogao si je rezati na komade i lahor se sakrivao u krošnjama drveća a nebo iznad vaših sudbina u plavetnilo se ogrnulo. Udisali ste zrak svoje kolijevke i tako dušom ispunjeni osjećali ste svaki kutak, svaki šumarak, svaki proplanak i čvrsto stajali na braniku svoje domovine, ne osjećajući ni strah, ni bojazan od odlaska, ni rafale smrtnosti. Mladost vaša čista ko rosa jutarnja, želja vaša do neba se prostrla, nijet vaš bistar ko suza majčina i vaša osobnost jedan do drugoga. Da baš tako…rođeni u istom mjestu, odrastali, ispisali sebe i to…Crnkić Senad, Harčević Samir, Hajdarevi Senad, Nesimović Nermin, Mehić Muhamed, Velić Hamdija, Duraković Refik, Hadžić Hajro i krenuli krivudavim puteljkom do slobode. Srca vaša junačka sa tekbirom pronose i ponos i opstojnost i vjeru u pobjedu ali stvara i strah na drugoj strani. Lomila se koplja, brda se tresla, šuma se pomjerala, vjetar zastao i odjednom tišina…gorda tišina. Na proplanku života drugovi vaši sa potokom suza, sa vriskom duše, sa stisnutim grlom i nijemim pogledom u pravcu kojim ste otišli. Kazaljke su stale, riječi presahnule, samo tupi pogledi dopiru u sjenke vaše. Čekali su i čekali i spoznali istinu o vašem nestanku. Svi su se pitali: – Kako reći majci, kako oca u oči pogledati, kako ljubavi srce raniti, kako sinu oca nadoknaditi, kako kćerki babu zamijeniti, kako sestri brata povratiti, kako bratu brata zamijeniti, kako komšiju poselamiti, kako safove popuniti? Kako? Tužna vijest se ogrnula jaukom, krikom boli, potokom suza, zamućenim umom. Čekalo se danima, mjesecima, godinama…Svako jutro majke vaše u jutarnjim namazima samo jednu molbu su imale: – Da se vratite, da vas čvrsto zagrle, da vas pogledom pomiluju i da na iznemogla njedra glave svoje prislonite. Često su majke ispred kuće iščekivale, gledale u pravcu Šerbule, gledale u nebo visoko i lomile drhtave prste i jecaje stiskale. Ni od kud ni habera, ni išareta da ste živi, ali one su se nadale, vjerovale i iščekivale. Koliko noći su te iste majke bdjele..do zore, milovale vaše sjenke, pričale vam najljepše priče, kao i nekad davno kada ste odrastali. Nada je polako umirala, samo tuga i bol se smjestila duboko u njima, nestao je osmijeh sa njihovih lica, bore čekanja pružale su se po njihovom čelu a oči utonule u sivilo podočnjaka. Vrijeme je prolazilo da bi prošlo, tuga je zamjenila radost, čežnja je postala stvarnost, srce se ledom ispunilo a venama je čemer tekao. I tako dok se smjenjivala nada i stvarnost …došao je tužni haber…pronađeni su naši heroji, naši sinovi, naši šehidi, naši vitezovi…pronađena je naša mladost na strminama protivničkog zvjerstva. Dana 31.10. 1994. godine posmrtni ostaci naših junaka razmijenjeni su i krenuli su ka svojim najmilijim, ka svojim vječnim počivalištima, ka svome smiraju. Jezerski je taj dan bio zavijen u tugu, okitio se bolom i prigrlio svoje gazije, svoje velikane, svoje postojanje. Slilo se taj dan i malehno i golemo i staro i mlado…slila se gorda sudbina na šehitlucima „Solila“ u Jezerskom…slila se majčina suza, majčin uzdah, majčin jecaj i majčin ponos. Kolona posmrtnih ostataka…kolona boli, kolona vapaja, kolona sjećanja. Kako prići ranjenim dušama, kako utješiti i uplakanu Arifu i iznemoglu Šaćiru i potištenu Rujku i iznemoglu Fatimu i drhtavu Hatidžu i nesretnu Hajru i bolnu Rasimu kako im reći da smo svi bolni, kako im vratiti djecu njihovu. Kako objasniti djeci njihovoj…kojih je desetero ostalo bez babe svoga, kako im objasniti da moraju putem trnovitim, kako im reći da će u tišini dočekivati i Bajrame i Ramazane i rođendane. O Bože kako im sve to reći? Tog dana i ptice su tihe bile, tog dana i svijet ispit položio nije, tog dana i istorija je ispisana, tog dana i nebo je plakalo, tog dana i majke su spoznale da djece svoje nemaju, tog dana i djeca su jetimi postali, tog dana Jezerski se ogrnuo u tugu golemu. Majke su se u sebi pitale:- Zašto dušmani zvjerstvo proradi u vama? Zašto ste nam djecu iz njedara otrgnuli? Zašto toliko mržnje u vama? Zašto? Nema odgovora…stvarnost se u molbu pretvorila: – Crna zemljo prigrli ih, smiraj neka nađu sa tobom a Bože dragi u Dženetske bašče ih povedi a nas saburom ispuni. Crna zemlja nijemo primi sinove naše…i tišina postade njihova stvarnost. Jedan do drugog, poredani kao i sudbine vaše…zlatnim slovima ispisana imena vaša, postali ste istorija naša ali i tuga golema. Na obroncima iznad Dijelova samo tužna breza priča o vama o Vašem herojstvu, o našem bolu, o njihovom zvjerstvu i prenosi je generacijama…
NEKA VAM JE VJEČNI RAHMET !!!

Napisah ove bolne riječi da se sjećamo vaše hrabrosti, da ne zaboravimo vaše postojanje…jer vi ste tu sa nama i nikad za nikad ….niste ni otišli….

AUTOR/ Ramzija Kanurić-Oraščanin

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close