“Zovi me majko, srcem ću ti se odazvati”

  • „ 22. I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje.
  •    23. I porođajni bolovi prisliše je da dođe do jedne palme. ‘Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam poptuno u  zaborav pala!’ – uzviknu ona“ ( Kur’an, sura Merjem)

22 sata i 40 minuta, porodilište Jezero, oči magle od suza, tijelo drhti, sa srca kamen spade. Prva grupa hadžija je krenula prema Mekki, a meni u naručje spustiše mog sina. Ne znam da zaplačem, što bih i plakala. Smijem se i milujem svoju blagodat, zahvaljujem Gospodaru. Na tren sam zaista pomislila da ću preseliti od bolova, na tren sam pomislila da ja to ne mogu. Jer, kad ti tijelo obuzmu porođajni bolovi zaboraviš koliko je Allah Svemoćan, zaboravljaš jer te obuzmu strahovi. Svaka minuta je godina jer ne možeš da dočekaš da vidiš da li je dobro tvoje dijete. Plod tvog srca, plod ljubavi, najveća blagodat i najlepše dostignuće. 14 sati porođajnih bolova, 14 sati razmišljanja o mojoj majci. Odrastala sam maštajući kako ću joj uljepšati život, biti njen ponos i pokazati joj svakim svojim korakom kako nije uzalud, pokazati joj kako je odradila najbolji posao iako ni sata radnog staža nije imala.

Nije ovo priča o porođajnim bolovima, ovo je priča o svemu onome što dolazi poslije. O strahu, o riječima koje su tu a ne znamo ih izreči, o odgoju, o ljubavi. O ljubavi koja nema granica, o bezuvjetnoj prejakoj ljubavi zbog koje majke zaboravljau sebe, svoje zdravlje, svoje snove i maštanja. O ljubavi zbog koje krhka ženska tijela pomiču planine, o ljubavi zbog koje trpimo bolove, udarce, preuzimamo terete koja naša pleća ne mogu podnijeti. Bit će ovo priča o mojoj majci, ali i tvojoj. Dugo već razmišljam šta da joj kupim, a da je obradujem, da joj srce zatreperi od dragosti, da zaboravi tugu kad sam roditeljski dom zamijenila kućom od koje ću ja napraviti dom i u kojoj ću sagraditi porodicu. Želim da izbrišem suze sa njenog lica i zemijenim ih osmijesima, da otjeram strahove od samoće. Da otjeram brige što se skupljaju noću dok razmišlja o nas osmero, da li smo sretni i zadovoljni. Želim da podmladim njeno lice, ako je to moguće. Da zaustavim vrijeme, da zapamtim njene ruke.

Moja majka se zove Rahima, njeno ime znači milost. Ona je milost od Allaha poslana nama. Njeno tijelo je hranilo nas godinama, njena domišljatost nas je zabavljala, njena vjera i mudrost su nas odgajale, njena hrabost nas je sačuvala. Njena pleća su umorna, ja znam i zbog čega. Odgajala nas je da budemo jake ličnosti, htjela je da se obrazujemo i kasnije gradimo dobre karijere, da nižemo uspjeh za uspjehom. Odrastajući, gledajući želje moje majke za mene i moju budućnost postajala sam ambicioznija i od nje i od svake druge djevojčice mojih godina. Bila sam 10 godina starija od svojih vršnjaka. Mislila sam kako ne želim biti kao svoja majka, razmišljala sam ko bi rađao toliku djecu. Međutim, želje su se mijenjale kako sam rasla iz djevojčice u djevojku.  Htjela sam putovati, biti sama. Pobjeći od gužve i galame. Zaraditi za sve ono što mi roditelji nisu mogli priuštiti. Moji snovi bili su daleko od porodice i djece. A sad, sad sam majka. Sve svoje djevojačke snove zamijenila sam ispunjenom stvarnošću jedne majke. Smijem se kad se smije moja beba, plačem kad on plače. Naš dom ispunjen je nadom zbog novog života, novog početka. Preda mnom su izazovi da budem kao moja majka. Dobra i nježna, požrtvovana i nesebična, milostiva, ali stroga. Da dajem snagu svojoj djeci, da ih odgojim da budu dobri insani. Da nikad nikog ne zaboli glava ni srce od moje porodice. Da moj dom odiše radošću i snagom. Da moja djeca budu moje najveće bogatstvo.

Ja ne znam da li si zadovoljna onim što si postigla jer sam i ja izabrala da budem „domaćica“ unatoč mojim ambicijama i sposbnostima. Znam kako smo zajedno maštale: bit ću doktorica, bit ću novinarka, radit ću nešto važno, nešto veliko. Gledala bi u mene ponosno, a oči bi ti svjetlucale.  Ali, ja majko radim nešto veliko i važno kao i ti, za ovo što radim trebaju ambicije i sposobnosti jer nema većeg i važnijeg posla od odgajanja insana. Ne  mogu ti ništa dovoljno veliko pokloniti što si me tome naučila. Nema poklona za ljubav koju si davala, nema poklona za to što si me naučila da volim svog sina kao što si ti mene voljela, bezuvjetno i bez granica. Jedino što ti još mogu dati jeste dova.

U noći kad me niko ne sluša i niko ne čuje osim Gspodara našeg, ja dovim, majko. Dovim da ti Gospodar u Džennetu podmladi lice i ruke tvoje umorne, da za svaku bol i brigu zbog nas ti poveća stepen u Džennetu. Dovim da budemo skupa u vječnosti u hladu Onog koji Voli. Dovim za ahiret jer znam da šta god ti poklonim ili kažem ili učinim ovdje nije dovoljno jer je prolazno, a ono što si ti radila i što ja radim nije za prolaznost već za vječnost. Sve smo mi majke i sve odgajamo. Maštamo da naša zlata rade nešto jako važno, da budemo ponosne, da budemo važne. Ne odgajaju se djeca za medalje i diplome, ne odgajaju se djeca za novac i šta će reći ljudi. Djeca se odgajaju i izvode na Pravi put radi Allahovog zadovoljstva. Djeca se odgajaju i rađaju da kad se naša tijela umore, duše presele da ima ko da dovi za nas. Da nam se grijesi oproste, muke u kaburu olakšaju i da vječnost provedemo u Džennetu Firdevs.

divithana.com