Abdulah iz Ahmića: Preživio sam strijeljanje, ali su mi ubili cijelu porodicu

Abdulaha su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) tog 16. aprila izveli na strijeljanje, zajedno sa članovima njegove najbliže porodice. Jedini je ostao živ. Da govori istinu. Kad god se godišnjica masakra približava, tako mu naviru bolna sjećanja. 

"Teško se toga prisjećati ponovo. Sve se dogodilo u dvorištu gdje se nalazimo. Čim je svanulo, začule su se eksplozije i pucnjava koja je probudila oca, majku, tri sestre i mene, a brat je spavao u podrumu. Primijetili smo već da neke kuće gore, a onda smo čuli detonaciju i lupanje na ulazna vrata. Otac i ja smo kazali da ne lupaju i ne pucaju, da ćemo otvoriti. I otvorili smo", govori Abdulah dok lomi ruke ispred ulaznih vrata kuće.

Nakon što je otvorio vrata vojnici su ih pitali da li imaju oružje. Odgovorili su da nemaju. Zatim ih je jedan mlađi vojnik izveo ispred kuće, dok je stariji pretraživao prostorije. Detonacija koju su čuli prije nego što su izvedeni iz kuće došla je iz podruma, gdje je spavao Abdulahov brat Muris.

"Držali su nas u dvorištu dok je stariji vojnik pretraživao unutrašnjost kuće.Upitao sam mlađeg vojnika šta ovo znači, a on je odgovario da je ovo osveta za ono što su naši uradili u Dusini i Nezerovićima. Upitah ga još da se napijem vode na koritu. Nije mi dao", pisjetio se Abdulah.

U tom trenutku su, sjeća se, ulicom prolazili UNPROFOR-ovi kamioni, ali "mirovnjaci" nisu reagovali. 

"Kada je stariji vojnik izašao iz kuće, rekao je mlađem da 'postupi po naređenju'. Na to je on odgovorio da ne želi ili ne može. Zatim je naredbu ponovio još tri puta, ali je mlađi vojnik uporno odbijao. Rekao je tada da će on izvršiti naređenje. Kada su mene i oca izveli iza kuće vidio sama brata kako mrtav leži i shvatio da je ubijen netom prije", dodaje naš sagovornik. 

Nakon što su ih postrojili, Abdulahovom ocu je naređeno da istupi. Ubijen je jednim metkom u sljepoočnicu pred očima vlastitog sina, a zatim su pucali i Abdulaha. 

"Rekli su nam da iskoračimo i u oca su pucali sa metar razdaljine i ubili ga. Spasio sam se tako što sam, nakon što su mi stavili cijev na sljepoočnicu i pucali, trznuo i digao glavu tako da mi je metak prošao kroz obraze. Okrenuli su se i otišli, a ja sam pobjegao do ceste, gdje sam mislio da ću zaustaviti kamione i izvući se. No, nisam uspio i sakrio sam se u kanal s vodom gdje sam proveo cijeli dan. Navečer, oko 22 sata, izašao sam iz kanala u potpunosti mokar", prisjeća se Abdulah.

Tek narednog jutra saznao je šta se desilo s majkom i sestrama. Rečeno mu je da su noć provele u nekoj hrvatskoj kući, nakon čega su sprovedene u Gornje Ahmiće, gdje su ubijene i spaljene u podrumu kuće. 

"Tri sestre, djevojke…", s tugom govori Abdulah kojemu je još jedan brat, koji nije bio u kući 16. aprila 1993. godine, poginuo u borbama u Vitezu.

Tijela brata i oca je pronašao nedaleko od mjesta gdje su ubijeni. Zakopani su ispod jabuke. Tu informaciju na samrti mu je kazao komšija, Hrvat.Foto: Elmedin Mehić/Klix.ba

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close