Adopcija – usvajanje djece

Pitanje:

Kakav je propis o adopciji – usvajanju djece, konkretno o usvajanju muškog djeteta – posinjenju?

Odgovor:

Stalnoj komisiji za fetve na čelu sa Ibrahimom b. Muhammedom postavljeno je pitanje o propisima usvajanja muškog djeteta – posinjenja, pa su odgovorili:

Prvo: Posinjenje je bilo poznato u periodu džahilijeta –predislamskog doba, prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Posinjeno dijete pripisivali su svome rodu, ono bi imalo pravo na nasljedstvo, osamljivalo se sa suprugom i kćerima onoga ko ga je posinio, kao što su smatrali da mu je njegova supruga zabranjena za brak. Općenito, posinjeno dijete tretiralo se, u svim propisima, kao rođeno dijete.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posinio je prije poslanstva Zejda b. Harisa b. Šerahila el-Kelbija, tako da su ga zvali Zejd b. Muhammed – Zejd, sin Muhammedov. Ta praksa ostala je i u islamu sve do treće ili pete godine po Hidžri.

Drugo: Uzvišeni Allah naredio je da se posinjena djeca pripisuju njihovim rođenim očevima, ako su poznati, a ako nisu poznati njihovi rođeni očevi, tada se posinci smatraju braćom po vjeri i štićenicima onih koji su ih posinili. Uzvišeni Allah strogo je zabranio (haram) da se posinjeno dijete pripisuje onome ko ga je posinio, osim ako se to kaže u zaboravu ili kao lapsus, kada se ne smatra grijehom. Uzvišeni Allah pojasnio je da je taj propis (zabranjivanje posinjenja) apsolutna pravda sa svim elementima, počevši od iskrenosti u govoru, čuvanja čovjeka i njegove časti, te čuvanja čovjekovih materijalnih prava i njihovog davanja onima koji su najprioritetniji. Kazao je Uzvišeni Allah: “Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao, a ni žene vaše, od kojih se ziharom rastavljate, materama vašim nije učinio, niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz usta vaših, a Allah istinu govori i na Pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allah ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.” (El-Ahzab, 4–5)

Rekao je Allahov Poslanik: “Džennet je zabranjen onome ko se svjesno pripisuje nekome drugome osim svome rođenom ocu.” (Ahmed, Buhari, Muslim, Ebu Davud, Ibn Madža) Također je kazao: “Onaj ko se pripisuje nekome drugome, osim svome rođenom ocu, ili bude govorio da su mu štićenici oni koji to nisu, na njega je neprestano Allahovo prokletstvo.” (Ebu Davud)

Treće: Zabranjivanjem posinjenja Uzvišeni Allah je poništio – derogirao propise o posinjenju koji su postojali u predislamskom periodu i u početku islama:

a- Dokinut je propis međusobnog nasljeđivanja između posinka i onoga koji ga je posinio, te je propisano međusobno potpomaganje i činjenje dobročinstva, kao što je propisano da jedan drugom oporuče putem vasijjeta – oporuke, koja će se realizirati nakon smrti, sve u granicama trećine imetka. Islamski vjerozakon je izuzetno precizno pojasnio propise nasljednog prava u kojima nije spomenuta posinjena osoba niti onaj koji je posinio nekoga. Uzvišeni je Allah pojasnio nasljedno pravo i dobročinstvo, riječima: “A srodnici, po Allahovoj Knjizi, preči su jedni drugima od ostalih vjernika i muhadžira; prijateljima svojim možete oporukom nešto da ostavite. To u Knjizi piše.” (El-Ahzab, 6)

b- Uzvišeni Allah pojasnio je da je onome ko je posinio nekoga dozvoljeno da oženi suprugu onoga koga je posinio, nakon što se on rastavi od nje, što je bilo zabranjeno u predislamskom periodu, a to je počelo sa Allahovim Poslanikom, kako bi bilo snažnije u dozvoljavanju i kako bi bilo jače u dokidanju tog običaja, u kojem se takav postupak smatrao zabranjenim. Kazao je Uzvišeni Allah: “I pošto je Zejd s njoj živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici više ne bi ustručavali da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu – kako Allah odredi, onako treba da bude.” (El-Ahzab, 37) Tako je, Allahovom naredbom, Allahov Poslanik oženio Zejneb bint Džahš nakon što ju je razveo njen suprug Zejd b. Haris.

Četvrto: Iz spomenutog saznajemo da zabrana posinjenja u islamu ni u kojem slučaju ne negira individualna i društvena prava kao što su: bratstvo, ljubav, veze, dobročinstvo i sve ostale lijepe i moralne osobine:

a- Čovjeku je dozvoljeno da doziva mlađeg od sebe riječima “sinčiću”, tepajući mu, iskazujući svoju milost, kako bi se spokojno osjećao pored njega i kako bi prihvatio njegov savjet i kako bi ispunio njegovu potrebu. Također, čovjeku je dozvoljeno da starijeg od sebe doziva i obraća mu se riječima “oče”, iz poštovanja prema njemu, te da mu bude na usluzi i pomogne, s ciljem da se u društvu proširi moral i moralne osobine, a bogobojaznost je najjača veza između članova društva kako bi svi skupa osjećali istinsko bratstvo u čovječnosti i vjeri.

b- Ova vjera nas podstiče na međusobno potpomaganje, dobročinstvo i bogobojaznost, kao što sve ljude poziva na međusobnu ljubav i potpomaganje. Kazao je Uzvišeni Allah: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maida, 2) Kazao je Allahov Poslanik: “Primjer mu’mina – vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, milosti, saosjećanju je kao primjer tijela – kada se razboli njegov jedan organ, ostali organi se odazivaju nesanicom i temperaturom.” (Ahmed i Muslim) Također je kazao: “Mu’min je mu’minu kao zid (plot), jedan pojačava drugoga.” (Buhari, Muslim, Tirmizi, Nesai)

To svakako obuhvata brigu o jetimima, siromasima i onima koji su nemoćni da sami sebe izdržavaju, kao i dobročinstvo, odgoj i brigu o onima čiji su roditelji nepoznati, sve kako u društvu ne bi bilo skitnica i propalica, kao i iz bojazni da ummet bude pogođen posljedicama pasivnog odnosa prema njima i njihovom odgoju te njihovom buntovništvu koje bi nastalo kao plod pasivnog odnosa društva prema njima. Islamske vlade trebale bi da mnogo pažnje posvete izgradnji i otvaranju ustanova koje bi se brinule o starim i iznemoglim osobama, jetimima – siročadi, izgubljenoj djeci, djeci bez roditelja, a ako bejtul-mal – državna blagajna ne bi bila u mogućnosti da pokrije troškove tih projekata, u tom slučaju treba zatražiti podršku od dobrostojećih ljudi u ummetu. Kazao je Allahov Poslanik: “Koji god mu’min iza sebe (nakon smrti) ostavi imetak, to pripada njegovim nasljednicima, a onaj ko ostane dužan ili ostavi iza sebe bijedu, neka se meni obrati, ja sam njegov štićenik.” (Buhari)

(Fetve Stalne komisije, fetva broj 53, tom 20, str. 344)

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close