Amina Isović-Bukvić objavila knjigu o životu u Saudijskoj Arabiji: Stogodišnja priča o životu Bošnjaka u pustinji

Spisateljica i novinarka Amina Isović-Bukvić je prije mjesec bosanskohercegovačkoj javnosti predstavila knjigu “Moja Džedda, moja Arabija”.

Knjiga opisuje savremeni život u Saudijskoj Arabiji, kojem je autorica svjedočila tokom svog boravka na pomenutom području.

“Knjiga ‘Moja Džedda, moja Arabija’ napisana je prije 20 godina. U vrijeme dok sam sa suprugom živjela u Džeddi, u periodu od 2000. do 2004. godine, vrata Kraljevstva pored Crvenog mora bila su zatvorena za mnoge, zato je izazov za zapisivanje vlastitih impresija i zapažanja bio još veći, zbog čega sam gotovo svaki dan pisala. Željela sam da ljudima koji nisu imali priliku živjeti u Saudijskoj Arabiji dočaram taj čarobni svijet ljudi iz pustinje, koji je obično ili idealiziran zbog vjerskog zanosa hodočasnika ili potpuno neshvatljiv stranicima koji su navikli na neke druge svjetove. Osim priča o ljudima, životu, običajima jedne kulture različite od naše, u knjizi se nalaze i originalna pisma koja sam slala majci i sestri”, navodi autorica.

***

Prije nekoliko godina znanje o Arapima i njihovoj kulturi crpila sam iz knjiga i priča. Neke su bile obavijene velom romantičnog Orijenta, druge su, opet, opisivale “tamni vilajet 21. stoljeća”. Pravu spoznaju stekla sam tek nakon što sam dio života provela u Arabiji, zemlji u kojoj je rođen posljednji Božiji Poslanik, zemlji u kojoj će se roditi najljepše sjećanje moga života. Kao srednjoškolka, sanjarila sam slušajući priče o slavnoj Granadi, Bagdadu, Isfahanu…, ali nisam znala ništa više od pročitanog. S druge strane, čitala sam sve, od putopisnih zabilješki o životu na Istoku do izmišljenih, ali dobro prodavanih knjiga koje su na dramatičan način i u šekspirovskim razmjerama prikazivale život u pustinji čiji pijesak uranja u Crveno more.

Neke su se teme ponavljale, ali nisu gubile na aktualnosti, jer je svaki put iznova bilo zanimljivo susretati se s pričama o čuvenim univerzitetima u Kordobi, Sevilji, Toledu i davno zaboravljenom vremenu, kad su preci današnjih Arapa prednjačili u svim naučnim oblastima, otkrićima i spoznajama. Tada su u svemu bili prvi i najbolji. A danas? Danas je svijet Arapa i muslimana stoljećima daleko od nekadašnje slave. Ako je suditi prema Božijoj Knjizi, takvom stanju uzrok nije ništa drugo do nesposobnost novih generacija da se odupru svojim slabostima. Uostalom, Bog neće promijeniti stanje jednog naroda, dok taj narod ne promijeni sebe. (…)

Prvih dana života u saudijskom okruženju nisam razumjela potrebu za rasipanjem kvadrata i nesrazmjerno veliku dimenziju prostora u kojem žive Arapi. Bilo je suludo i beskorisno živjeti u stanu veličine pet prosječnih sarajevskih stanova. Kasnije sam spoznala da je važno imati što veći prostor za stanovanje jer se život u Kraljevstvu odvija između četiri zida, što je, opet, potpuno razumljivo s obzirom na klimu koja ne pogoduje učestalu boravku na svježem zraku, kojega, zbog stalnog prisustva vlage i velikih vrućina, u pustinji i nema. U današnje vrijeme vrućine ne predstavljaju veliki problem, budući da je sve klimatizirano, od privatnih stanova do javnih prostora.

“Nisam sigurna kako bi se savremeni Saudijci snašli u uvjetima u kojima su živjeli njihovi preci”, razmišljala sam posmatrajući njihove potomke. Osjetila sam potrebu da misli podijelim sa Amerom: “Uopće mi nije jasno kako su se ljudi koji su u prošlosti dolazili iz naših krajeva adaptirali na ovdašnju klimu?” “Moj je pradjed Ibrahim Bukvić živio u Medini osam godina. Sa ženom i djecom vratio se posljednjim vozom iz Medine”, odgovorio je. “Znači da se tvoj dedo u Bosnu vratio 1917. godine?” “Nisam siguran. Kako si došla do tog zaključka”, upitao je radoznalo gledajući me s osmijehom na licu.

“Lawrence od Arabije minirao je hidžasku željezničku prugu 1917. godine, i to samo devet godina od početka njezina rada. Prije izgradnje ove pruge karavanom je trebalo četrdeset dana od Damaska do Medine, a vozom svega tri noći”, objašnjavala sam ono nešto malo što sam znala iz povijesti. Kasnije sam pročitala da je gradnja pruge počela 1900. godine, kad je njemački inžinjer Meissner okupio tim od četrdeset tri međunarodna inžinjera, koji su radili na pruzi dugačkoj 1.609 km. Duž tog puta bile su 52 stanice, razdaljina između stanica bila je oko 34 km, ili dan hoda.

“Tvoj pradedo Ibrahim Bukvić došao je u Medinu vozom, godinu nakon što je pruga puštena u rad, a iz Medine je otišao posljednjim vozom. Nevjerovatna priča”, komentirala sam Amerovu zanimljivu porodičnu besjedu o životu njegovih predaka u pustinji, čiji smo stanovnici i sami postali. “Kad su stigli u Damask, stariji sin Muhamed ostao je u vojnoj školi, nakon čega mu se gubi trag. Ibrahim se sa ženom i drugim sinom Fadilom vratio u Sarajevo. Ibrahimova žena je, u vrijeme kad su napustili Medinu, bila trudna mojim dedom Kasimom. Nikada nisu saznali šta se desilo s Muhamedom, koji je ostao u Damasku. Pokušavali su godinama i poslije dedine smrti, ali ništa”, pričao je Amer.

Svako je od nas u tim trenucima dočaravao sliku nekadašnje Arabije, oživljavajući čarobne trenutke jednoga zaboravljenog vremena i života. “Taj moj pradjed porijeklom je iz Donjeg Vakufa. Kao mali dječak, pobjegao je od kuće i maćehe koja ga je tjerala da radi najteže poslove. Nakon medrese u Sarajevu, ostatak školovanja završio je u Istanbulu, gdje je živio šesnaest godina. Kad se vratio u Sarajevo, oženio se mojom prananom Hanifom. I prije odlaska u Arabiju, putovali su puno po Bosni. U Medinu je otišao sam, a nana je došla kasnije, u pratnji svoga oca, koji joj je bio mahrem. Brzo nakon dolaska u Medinu, otac joj je umro i sahranjen je u mezarju Dženetul-Bekija u Medini.”

Pratila sam svaku izgovorenu riječ, dočaravajući vrijeme iz 1909. godine, kad je kamila bila glavno prijevozno sredstvo u Arabiji. “Kako je tvoj dedo Ibrahim Bukvić dospio u Medinu? I to još da predaje arapski jezik? Neobično, zar ne? Zamisli, Arap dođe u Sarajevo da predaje tvoj maternji, bosanski jezik, i to u gimnaziji”, naglas sam razmišljala. “Jedina veza za koju znam je dedin prijatelj Ahmed Čošabić, jedan od osnivača čuvene Medinske škole. On je bio iz Donjeg Vakufa, ne znam kako i kad je stigao u Medinu, ali znam da je dosta mlad umro. Žena tog prijatelja Ahmeda Čošabića iz Donjeg Vakufa ostala je sa sinom u Medini.

Nikad se nije vratila u Bosnu. Bila je sama sa svojim dječakom u dalekim bespućima pustinje, hiljadama kilometara daleko od zemlje u kojoj je rođena. Djeca tog dječaka danas žive u Džeddi i prezivaju se Bošnjak. Zanimljivo da je jedan od unuka profesora iz Medine dr. Adil Bošnjak bio na našem vjenčanju. Sasvim slučajno.” Pažljivo sam slušala priču svoga muža. Sasvim slučajno ne postoji ni u jednom segmentu života. Sve se događa zbog nekog razloga. “Ne, ne mislim da je bio slučajno. Tvoj pradjed i njegov pradjed bili su prijatelji. Vjerujem da postoji neka skrivena veza u svemu tome.”

Oboje smo šutjeli, svako u svojim mislima. Iznenada, poput vjetra s juga, blaga i oštra u isto vrijeme, dolepršala je slika žene. Njezina je sjena lebdjela iznad jave i sna. Nježna i snažna, tužna i sretna. Moje su misli bile s nepoznatom ženom iz Bosne koja je nekoć davno ostala sama u dalekom svijetu. Osjećala sam njene strahove. Da li je bila hrabra i odvažna, ili nije imala izbora? Možda bi se vratila u Bosnu da Lawrence od Arabije nije minirao prugu? Možda. Sve ono što sam samo naslućivala ostalo je prekriveno zaboravom i prašinom taloženom stotinu godina.

Uostalom, sad je svakako bilo svejedno. Njihovi potomci i potomci drugih Bošnjaka koji su prije stotinu godina živjeli u regiji Hidžaza prepoznaju se po visokom stasu, svijetloj puti i plavim očima. Nose galabije, žene pokrivaju lica valom i potpuno su se asimilirali u saudijsko društvo. Reklo bi se da su pravi Arapi, jedino što u nastavku svoga imena imaju ime zemlje iz koje su došli njihovi preci. Osim familije Bošnjak, u Saudijskoj Arabiji živi i porodica Bosnawi. Njihova porodična imena znače puno više od prezimena i porijekla njihovih predaka. Znače plemenski savez, ili kategoriju koja u saudijskom društvu ima veću vrijednost od klasičnog razumijevanja u našem jeziku.

Zanimljivo je da su jedni u hidžasku regiju stigli u vrijeme kad su Osmanlije došli na Arabijski poluotok, drugi prije stotinu i trideset godina, nakon Berlinskoga kongresa, a treći poslije Drugoga svjetskog rata. Razmišljajući o ljudima iz prošlosti, koji su svoj život vezali za Arabiju, razumjela sam značenje riječi kozmopolitizam.

Kozmopolitizam je u hidžaskoj regiji bio prisutan na svakom koraku. Pored Arapa, stanovništvo ovoga dijela zemlje u velikom broju čine ljudi iz svih krajeva svijeta. Inače, u trinaest provincija Kraljevine Saudijske Arabije žive dvadeset dva miliona stanovnika, od čega je 50 % populacije mlađe od šesnaest godina. Prema prvom popisu stanovništva iz 1974. godine, u Saudiji je živjelo sedam miliona stanovnika, uključujući sedamdeset tri hiljade u inozemstvu. Saudijsko državljanstvo može dobiti samo vjernik islamske vjere.

Parkirali smo auto ispred dvospratne bijele zgrade ravnog krova. Motor je bio ugašen, razgovor utihnuo. Sjedili smo gledajući red palmi i u sredini tog niza raskošno drvo manga. Zelene krošnje plesale su ispod tankog mjesečevog luka.

Izvor:saff.ba

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close