AMIR ŠEČIĆ: JA SAM DIJETE IZ DOMA. NE RAĐAJTE DJECU AKO ĆETE IH OSTAVITI

Piše: Šejla Cocalić

  • Nakon rođenja ostavljen sam u domu u Tuzli, odgajatelji su bili zaduženi da nam tu našu sudbinu ispričaju do kraja. Naučio sam vrlo brzo da ću odrastati bez roditelja i da ću kroz sve što će me u životu zadesiti morati proći sam. Ja sam to nekako mladalački prihvatio. To nije mala stvar, ali ohrabrila me činjenica da ja nisam sam, da nas je bilo mnogo i onda je nekako sve lakše kada znaš da nisi sam. Iz svih gubitaka sam sebi napravio dobitak. Bio sam podrška drugim mališanima koji teško prihvataju činjenicu da su ostavljeni.

Sudbina se na najstrašniji način poigrala njegovim životom. Oca nikada nije upoznao, a majku je vidio samo nekoliko puta.

  • Moj otac je ukopan u Potočarima. Poginuo je padom Srebrenice, moja majka je tada bila trudna sa mnom. Nakon dolaska u Tuzlu ona rađa mene i ostavlja me samog. S majkom sam imao ukupno 3-4 kontakta koja nisu slavno završila. Bilo je tu kontakta, da pokušamo doći do neke komunikacije, ali to nije bilo moguće jer s njene strane nije bilo neke prevelike želje kao s moje. S moje strane nije bilo neke emocije, neke ljubavi, nego jednostavno da čujem zašto me ostavila. Ali do toga nikada nije došlo. Bilo je ljeto, popeo sam se na jedno drvo, kao dijete, a onda dolazi jedna žena. Ne mogu objasniti, ali kao da su se spojila dva dijela. Neka energija… Ona je došla i sjela kao da se nikada u životu ništa nije desilo. Ja sam tada imao 10 godina i shvatao sam sve. Ona je tu sjedila ispod drveta, ja nisam sišao da pokažem ni emociju, ni želju, ni ništa. Nisam sišao, ali sam uradio nešto. Sišao sam i rekao: “Sjećaš li se kada sam ja ostao u bolnici plačući, a ti si otišla? Sada ću ja otići, a ti ćeš plakati.” Ona je govorila: “Ja sam tvoja majka”, ali ja sam ipak otišao. Otišao sam odgajateljima koji su me naučili da hodam, da čitam, da jedem, a nje nigdje nije bilo.

Nakon osam godina sreli su se ponovo. Tačnije, Amir je sam, kada je napunio 18 godina, otišao potražiti svoju majku da je pita samo jedno:

  • Drugi put je bilo teže. Ona živi nedaleko od Tuzle i ja sam znao gdje živi. Ja sam joj s vjerske strane sve oprostio. Tog dana kada sam napunio 18 godina odlučio sam je potražiti da vidim makar da li se sjeća dana kada me rodila. Došao sam pred njena vrata, pitao sam je: “Šta za tebe znači ovaj dan?” Rekla je da joj je to običan dan kao i svaki drugi. Onda ako je to običan dan za nju, za mene je još običniji. Osjećao sam se čudno, bilo mi je drago jer sam ja napravio taj prvi korak, ali pošto je ona nastavila kako je i do tada bilo, ja tu ništa nisam mogao. Ona je otvorila ta vrata, ali ih je brzo zatvorila. Osjetila je da sam postao jači i spremniji na sve. Bila je svjesna da više nisam dijete. Nije bila spremna da se suoči sa mnom i s činjenicom da ja znam da me ostavila.

Amir je odlučio da se sam bori za život i da ide isključivo pravim putem. Živi sam, o sebi se brine sam i nijednog trenutka se ne osvrće natrag. O svemu otvoreno govori i u tome je njegova veličina i snaga.

  • Do danas me majka nije nazvala, ja nemam s tim problema, ja sam to prebolio. Ja ne krivim nikoga, rat je kriv što sam izgubio oca. Ali kad pomislim na familiju s očeve strane, dolazim do zaključka da su oni sve znali. Znali su da sam u domu, a niko nije uradio ništa. Ni tada, ni kasnije. Jedni žive u Švicarskoj, drugi u Americi, ja ne tražim ništa, ali mene niko nije posjetio nijednom. Niko me nije tražio ni s očeve, ni s majčine strane. Ja sam od sebe sam napravio čovjeka. Ja sam samo želio razmišljati o svom životu koji me čeka. Morao sam smisliti gdje ću nakon što izađem iz doma, nisam imao vremena da razmišljam o svojoj familiji. Morao sam misliti na sebe i svoj uspjeh.

Amir je napisao knjigu Teško da sam bio dijete i tada kreće njegov novi, bolji život. Proputovao je svijet promovišući knjigu. Danas živi u Tuzli, sam se brine o sebi, a broj ljudi i prijatelja koje je stekao svakog dana se povećava. Na njegovoj hrabrosti čestitaju mu svi koji su ga upoznali. Njegov dobar i kvalitetan život danas najbolji je odgovor na sve nedaće koje je doživio.

  • Ja danas živim sam, sam peglam, sam perem veš, suđe, sam kuham, jedem… Ništa mi nije nepoznato. Sve ono što jedna porodica doživljava, doživljavam i ja. Kada idem u kupovinu, osjećam se hrabrim, jer kada vidim ljude poput mene koji kupuju s roditeljima i žive od njihovih para, a ja sve sam to radim, tada vidim gdje sam.
  • Imam još jednog polubrata kojeg je moja majka na isti način ostavila u domu za nezbrinutu djecu u Tuzli. Sve je ponovo uradila, i to na isti način, samo je nakon poroda otišla iz bolnice. On je prebačen u dom i preživio je sve što i ja. Mlađi je od mene tri godine. On je u boljem odnosu s majkom nego ja. Bio je bolje tretiran od majke. Njena odluka je ista, ostavila nas je obojicu, samo je s njim danas u boljim odnosima. I upravo zato svima danas upućujem jednu poruku:
  • Ako niste u stanju osigurati svoje dijete, othraniti ga, nemojte ga ni rađati. Ja to kažem iz svog iskustva. Tu svi pate, a dijete najviše.

Amir je nakon jedne knjige napisao i drugu. Ima puno prijatelja, a kod jedne porodice iz Slovenije pronašao je svoje utočište. Oni imaju tri sina približnih godina kao Amir.

Na neki način oni su mu pružili svu ljubav koju nije imao. S njima ljetuje, slavi rođendane, kod njih boravi i u tome je bogatstvo dobrih ljudi, ljudi velikog srca. Njemu danas ne nedostaje ništa, sve je postigao sam, a na tome mu svi trebamo čestitati.

hayat

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close