Ammara Šabić – Glavu ću pognut’ uzdignuta čela !

Glavu ću pognut' uzdignuta čela !

Čelo moje, od sedžde blistavo
evo, prema nebu dižem!

Obraz moj, od abdesta orošen,
evo na meti dušmana, neka je !

Tjeme moje, velom razuma prekriveno,
ukrasom Milosti obliveno,
a i oko moje, nurom dina ustreptalo,
i srce ovo,
imanom napojeno…

Evo, dajem !
Dajem neka služi
i dušmanu i dostu,
ako to je danak koji dat se mora
da mir bi bio i nama i njima .

Selam…

Pa, neka se po njemu udara,
jer moja je glava !
Neka plati mržnju zluradih nar-askera !

Samo, neka poštede krajeve 
i sredinu mog hidžaba…
Nek' njega ne boli, 
nek' ga ne trga !
Neka mi je častan i onakav
kakav je kao dar mi došao od Stvoritelja !

Moj otkucaj srca to je.
Moja bit, i moj smiraj on je.
Moja sobica u kojoj se odmaram il' krijem.
Moja lađa spasa na kojoj plovim
Moja sjena od svih vrućina
i zaštita od hladnoće nesrenih duša.

Moj đerdan je.
Moj je prsten nevjeste ljubavlju obasjane.
Hidžab moj je svjetlo moje,
kada svugdje mrak je,
i evo sija, Sunce moje,
i nek' sija ! Pustite ga!

Sunce se rukom ni ustima ne gasi,
pa, neka ga !

Ammara
(Iz zbirke "Nedorečena",2012.godine. A kao da je sad!)

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close