Ammara Šabić – Ne treba meni

Ne treba meni da mi s neba zvijezde padaju!
I to što ih gore, kao dragulje pobacane vidim,
znak mi je…
Da Imaš, da Postojiš, da Si oduvijek i zauvijek
da nikad nećeš nestati
da nikud nećeš otići
jer Ti ne ostavljaš i ne napuštaš ni koliko treptaj oka je
sve što Si stvorio.
A sve stvorio Si.
Ne treba meni da je uvijek sve potaman!
I to što Si mi dozvolio da Te molim,
da me ne iskušaš
koliko moja pleća nositi ne mogu dovoljno je.
Jer Ti vjerujem da uvijek čuješ,
da me nikad ne zaboravljaš,
da me tužnu i nesretnu bez savjeta u bitke ne puštaš.
Jer se na Te oslanjam,
i Tvojoj volji prepuštam,
od Tebe istiharom nasihata tražim
i vazda se, vazda se u Tvoju milost uzdam.
Ne treba meni fizička prisutnost,
i to što tragove stvaranja Tvoga oko sebe vidim,
dovoljno mi je.
Ne samo što stvorenja sama za se govore,
već što i oči moje i razum mi, raspoznaju
šta je, tko je…
Ne treba mi da čujem glas i riječi "volim te"
to može mrva svaka među nama.
Što Si me uputio, i prsa moja prostranim učinio,
dovoljno je.
Ljubav je…

Ammara Šabić