‘Bježao sam u ratu od granata, ali ovo je posebna vrsta straha’

Razgovarali smo s medicinskim tehničarom porijeklom iz Sarajeva koji sada radi u jednoj klinici u talijanskoj Bresciji. Opisao nam je život u karanteni.

Ovdje se rade samo najhitniji slučajevi. Sve blaže operacije su suspendirane, osim onih kojima je život izravno ugrožen. Primjerice vanmaternična trudnoća i slični slučajevi. Oni kod kojih nema odgađanja i koji su pitanje života i smrti – dodaje Željko. Smjene po 16 sati na dan Ponosan je na svoje kolegice i kolege koji rade kao životinje, u smjenama od 12, 14, pa i 16 sati.

Neki rade i više. Nemaju izbora. – Atmosfera u klinici je dobra. Kod kuće u četiri zida razmišljamo o bolesti i strahu, ali na poslu smo sto posto profesionalci. Stabilni smo. Naravno, strah je prisutan jer smo svi ljudi, ali trudimo se to ne pokazati. Iscrpljeni smo. S ovakvim tempom možemo izdržati još nekih desetak dana u komadu. Ne znam što ćemo dalje.

Smjene nam traju od 12 do 16 sati, nekad i više. A znate da nakon 12 sati rada ne možete biti normalno koncentrirani. Imate ljude koji ostaju i po 24 sata u smjeni – priča nam Sarajlija.

Kaže kako je pakao počeo krajem veljače. – Ona prava teška situacija je započela 22. veljače, kad su počeli dolaziti prvi slučajevi. Sjećam se da sam tada bio na vaskularnoj kirurgiji. Imao sam izravne kontakte s pacijentima, testirao sam se i stigao mi je nakon 48 sati nalaz da sam negativan. Srećom. Ali to ne znači da se neću u budućnosti zaraziti. Ovih dana peremo ruke po milijun puta, sve što donesemo izvana ponovno dezinficiramo.

Možete to smatrati paranojom, ali s ovim se ne šalimo. Ovo je izvanredna situacija. Ljudi umiru. Umiru i u našoj klinici – priča nam Željko. Pokušao je usporediti sadašnju situaciju s ratom u Bosni.

‘Ljudi su još blesavi’ –

U ratu smo imali uništenja ljudskih tijela od metaka i eksplozija. Ovdje imate psihološki kut. Ne vidite fizičko uništenje tijela. Kad bih se za vrijeme policijskog sata u Sarajevu vraćao s posla, čuvao sam se od snajpera i granata koje bi svaki čas mogli pasti na vas. Ovdje se pazim nečega nevidljivog. Bojim se. Krećem se sa službenom legitimacijom i vidim da se rijetki ljudi koje susretnem također boje. Ljudi ne znaju s čime se suočavaju – uznemiren je Željko.

Opisao nam je trenutni život u Bresciji, kako na ulicama, tako i unutar zidova bolnice.

– Potpuna je blokada na ulicama, ali ljudi su još blesavi. Sad sam vidio da mi je netko protrčao ispod prozora. Ljudi ne shvaćaju da nema kretanja, da će dobiti kaznenu prijavu za to. Imaju dopuštenje za kupiti potrebne namirnice ili otići kod doktora, ali ne pridržavaju se svi toga. Potrebno je bar 14 dana da bi se vidjeli ikakvi rezultati karantene, ali koliko vidim, zasad nema nikakvih pozitivnih rezultata. A kako će ih biti kad svijet još uvijek ovo shvaća neozbiljno. Što se tiče klinike, najviše nam zasad trebaju slobodna mjesta. Trebaju nam kreveti. I respiratori.

Oni su najveći problem zbog fibroze pluća. Najteži pacijenti bi trebali provesti barem dva tjedna na intenzivnoj njezi, a to je ogroman rok. Ambulantna kola stalno dovoze nove pacijente. U civilnom centru također stalno pristižu novi ljudi. Helikopteri cijelo vrijeme zuje. Kad ljudi umru, nema službenog sprovoda. Zabranjen je. Svećenik da posljednju pomast i idu odmah na sahranu, prema krematoriju. Sve se obavlja u krugu najuže obitelji. Teško je jer Talijani jako drže do obreda, ali sada je sve pojednostavljeno i po ubrzanom postupku – priča Željko.

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close