Bračno putovanje

,,Prošlo jedno hefta dana od mog dolaska u kuću Omerovu…. To što imade bližnjih izdolazi. Polako sam se počela navikavat’ na novi život, ali nikako da se skroz dovedem redu! Jedno jutro rano dok sam još spavala, eto ti ,,majke” (svekrve) u moju sobu…

– Deder snaho skuhaj nam po jednu kahvu, pa da ti nešto kažem. Ja se prvo uplaši’, pa pomisli’ šta bi moglo bit’, da nisam šta loše učinela, sto mi nekakih jada pade na pamet…

Sedosmo, progovori svekrva ko da drži govor na skupu A.F. Ž. ( anti fašističko vijeće žena):

– E ovako, jutros rano sa sabaha dok si ti spavala, sedo’ sa mojim sinom popismo po kahvu i nešto se dogovorismo. Ovooo, nema godina kako je Sulejmanaga preselio, pa bi bilo sramota da pravimo svadbu, eto, zbog svijeta! Pa bi vi, ako mene pitate, ko sto ne pitate, mogli koji dan otis na bračno, taman ko Iljazaginice snaha u Vrnjačku Banju!

Kad to ču’ ja se prvo zbuni’, a posle se vallahi obradova, taman malo da se odmorim od naroda i malo da sa mojim đuveglijom budem sama. Nije da ja mrzim da ko dolazi subhanallah, n’o mi bi svega dostaaa! One za’ve đavolje dođu demek nešto da pomognu, hanke su to, pa od ,, čorbe do ošhafa”, pa dovedi svaka po dvoje – troje dece, da vidiš jada i muke, teže oko njih n’o oko gosti! Ostani sudova do ujutru da perem, a one mi demek pomogle, hmmm!

Helem, opet puna kuća naroda, noć prije našeg polaska, svojte, prijatelji, pa opet komšiluk svi došli, adet je ispratit mladence na bračno putovanje… Fala him!

Ujutru mi na stanicu, ufatili lijepa mesta, prva dva do šofera, moj dunja! Došli moji babo i majka da nas ispratu i donijeli ,,nešto” za puta, da nam se nađe. Krenusmo, a ova’ moj dragi Omčo ko da je nagrais’o, samo me neki hal štipka, pipka, dirka, a ja mu velim: – Neka priš te ne pogodio, narod gleda, a merak mi pa puko’.

A on ko da je šejtan ušo u njega uze te me zagrli, amannnn, amannn, otkako sam kod njega u kuću još me nije ovako pred svijetom zagrlio, rastopih se!

BRAČNO PUTOVANJE 1

Da ne dosađujem sa pričom samo ću ti rej jedno, ovija nekol’ko dana u Vrnjačku Banju ću pamtit dok sam živa, kako mi je lijepo bilo.Ta’ me Omer šet’o svuđe, sve me za ruku drž’o, pazio ko gledence oka i kupio mi đerdan od ćehlibara, još ga čuvam! Došlo vrijeme da se ide kući…

,,Majka” nas čekaše na kapiju, pa kad vide mog Omera grunu plakat i suze ronit, jedva je smirismo! Kasnije malo primiri se, priđe kod mene pa onako svrha me poljubii, k’o da sam šogava ne do Bog i prozbori: – Kako si? Kako prođe?!

To bi sve! Ne sačeka ni da joj odgovorim, zagrli sina pa mu zatepa: – Šućur majki, hajde ulazi, majka umijesila mantije i isukala dudove, kako moga ovoliko bez mene, aman još me čudi???!

Moj šer- Omer pretvori se opet u jada i nastavi se onaj moj stari – novi život prije bračnog putovanja! Osim onog đerdana od ćehlibara, od Omera sam sa putovanja dobila još nešto… Mog najstarijeg sina Besima!”

Na trenutke, dok je moja kona pričala priču, osjetila sam ponekad drhtaj u njenom glasu, nekad radost, podsmijeh, ali se sjeta iz oka moje kone nije skidala… Zaaar žal za mladošću ili za vremenom koje je prošlo i nikada se više takvo neće vratiti!

Piše: Ajša Gorčević Musa

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close