Čovjek koji vrijedi kolik’ ummet

Piše: dr. Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U Časnom Kur'anu, u kazivanju o Musau, alejhi selam, kada je ubio Kopta da bi odbranio svoga sunarodnika, a zatim je krenuo da ubije i drugog, nakon čega se njegova situacije pogoršala, nalazimo riječi uzvišenog Allaha: ”I jedan čovjek s kraja grada dotrča: ‘O Musa,’ – reče – ‘glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik.'” (El-Kasas, 20.) A u suri Jasin u kazivanju o stanovnicima jednog grada, kada su im došli Allahovi poslanici da ih pozivaju u vjeru u jednog Boga, nalazimo ovaj ajet: ”I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: ‘O narode moj, slijedi one koji su poslani.”’ (Ja-sin, 20.)

 U kontekstu ove dvije priče pronalazimo sljedeće dvije činjenice:

Prva: Kur'anski tekst ističe riječ ”čovjek” (ar. redžulun), koja označava jedinku, pojedinca ili ličnost. To je jedan čovjek koji spašava situaciju svojim ličnim osobinama i vjerom, kojeg nije uplašilo ni pokolebalo to što je on tuđinac u vlastitom narodu i što je jedinstven i usamljen sa svojim stavovima, pa on upoznaje Musaa, alejhi selam, sa zavjerom koju faraonska palača kuje protiv njega kako bi eliminirala njega i njegov poziv, i predlaže mu rješenje, a to je napuštanje grada i bježanje od zavjere koja mu se sprema. 

U priči iz sure Jasin opet se spominje pojedinac koji javno izjavljuje podršku Allahovim poslanicima i poziva svoj narod da ih slijede, prkoseći otvoreno kolovođama zablude pred narodnim masama.

Uprkos važnosti timskog i institucionalnog rada, te važnosti međusobnog pomaganja u dobročinstvu i pobožnosti, ipak, našoj stvarnosti često nedostaje individualnosti, posebno u periodima velikih gubitaka kroz koje narodi prolaze, jer više ne postoji određeno tijelo odgovorno za otkrivanje talenata ili određivanje uloga.

Ovakvo stanje je prisutno u mnogim muslimanskim zemljama i ovdje se javlja potreba za intenziviranjem pojedinačnih inicijativa od strane učenih, koji moraju popuniti neke nedostatke, kako bi u dogledno vrijeme imali kvalitetan plan u kojem će se muslimanima ponuditi izlaz, a ta inicijativa često započinje i njezina iskra se zapali u pojedinačnom vjerničkom srcu koje gori od želje da pomogne muslimanima. Ovo ne znači potcjenjivanje važnosti udruženih napora i međusobne solidarnosti, niti potcjenjivanje kolektivnih inicijativa koje u svakom vremenu daju svoje plodove, već znači afirmaciju individualne uloge koja doprinosi stvaranju takvih inicijativa i koja se na njima ne zaustavlja.

Drugo: Riječ ”čovjek” u spomenutim ajetima znači pohvalu karakteristikama muževnosti (muškosti), hrabrosti, odlučnosti i plemenitosti. Dakle, on je ”čovjek” (redžulun) i to je dovoljno. Jer je muževnost posuda koja sadrži niz urođenih osobina i svojstava, poput snage, istinoljubivosti, požrtvovanosti i strpljenja.

Stoga, u obje spomenute situacije kod ”čovjeka” nije oslabila volja i odlučnost zbog prepreka koje su se ispriječile pred njim i on je prevladao teškoću udaljenosti: ”I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek”, kao i ozbiljnost i težinu situacije. Osim toga, namjera tog ”čovjeka” iz spomenutih ajeta, bila je plemenita i nije bila povezana sa ličnim interesom ili srodstvom.

U kazivanju o Musau, a.s., čovjek koji je došao da ga upozori, rekao je:  ”Ja sam ti zbilja iskren savjetnik.” A u kazivanju o čovjeku iz sure Jasin,  jasno se ističe njegova naklonost i ljubav prema njegovom narodu, čak i nakon što su ustali protiv njega i kamenovali ga.

Naime, kada mu je Allah rekao: ”Uđi u Džennet!”, nakon što su ga ubili, on je i tada poželjeo dobro svom narodu, rekavši: “Kamo sreće da narod moj zna, zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!” (Ja-sin, 26.)

Komentirajući ovaj ajet, Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: ”On je savjetovao svoj narod za života, pa im je rekao: ‘Slijedite one koji su poslani’, a nakon smrti je rekao: ‘Kamo sreće da moj narod zna…”’ (Ibn Ebi Hatim) 

Katade je rekao: “Vjernika nećeš zateći osim kao iskrenog savjetnika, i nećeš ga zateći kao prevaranta.” (Et-Taberi)

Urođene osobine imaju velik utjecaj na ponašanje osobe, u negativnom ili pozitivnom smislu, bez obzira na njegovu orijentaciju. Vjera (iman) ih ne poništava, već popravlja i oplemenjuje ono što je loše, a iskorištava ono što je dobro od tih svojstava.

Stoga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ljudi su poput ruda, najbolji u džahilijetu najbolji su i u islamu, kada se pouče propisima vjere. Najbolji ljudi po ovom pitanju (tj., po pitanju vlasti i vođstva), su oni koji to najviše mrze, kad dođu na takvu poziciju, a najgori ljudi su dvoličnjaci koji pred nekima pokazuju jedno lice, a pred drugima sasvim drugo lice.” (Buharija i Muslim) 

Dakle, ljudi koji su u predislamsko doba (džahilijjet) bili poznati po poštenju, muževnosti i hrabrosti, bili su takvi i kad su primili islam, i teško da ćete naći nekoga ko je primio islam i ko je posjedovao spomenute osobine, a da je bio licemjer ili munafik, osim nekolicine njih. 

Zato je Allah, kada je spomenuo licemjere u suri En-Nisa’, obećavši im bolne kaznu, rekao:  ”Ali oni koji se pokaju i poprave i koji čvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje, bit će s vjernicima.” (En-Nisa’, 146.)  Nije rekao: ”Oni su od vjernika”, već: ”oni su sa vjernicima.”

Nestabilne ličnosti, ljudi prevrtljivog karaktera i loših osobina koje ih tjeraju na uzmicanje i povlačenje,  nisu dostojni da nose emanet i da budu strpljivi na putu istine.

I možda ćete u ovom, kao i u svakom drugom vremenu, naći ljude koji nisu vjernici i ne nadaju se nikakvoj ahiretskoj nagradi, a koje njihova plemenitost i ubjeđenje podstiču na strpljivost i spremnost na žrtvu i odricanje, toliko da bi mnogi vjernici poželjeli da posjeduju takve osobine.

Što se tiče svijeta vjernika – kroz povijest -, naći ćete mnoštvo dobrih i plemenitih ljudi, onih koji, zbog svojih izvanrednih osobina, imaju usku vezu s prvim značenjem riječi ”čovjek”. Oni su vlasnici pozitivnih inicijativa i oni imaju najviše prava na njih, tako da jedan od njih vrijedi koliko ogromna skupina ljudi, kao što je Allah, dželle šanuhu, rekao za Ibrahima, alejhi selam: ”Ibrahim je bio ummet.” (En-Nahl, 120.) 

Izvor:saff.ba

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close