Danas sam klanjao dženazu namaz jednoj bebi. Imala je samo pet dana.

Priča prva: Danas sam klanjao dženazu namaz jednoj bebi. Imala je samo pet dana. Toliko joj je Allah propisao nafaku na Ovome svijetu. Samo da se pojavi, da znamo za nju i da ode. Da se vrati svome Stvoritelju. Ema joj je bilo ime, od kur’anskog Emetun – robinja, a svi smo Allahovi robovi.
Danas dok sam stajao iznad tog malog tabuta, kao posljednja dženaza u nizu od petnaestak dženaza, mislio sam o tome i gledao te tabute u kojima se umrli ljudi vraćaju. Poredani tabuti i na samom kraju jedan malecki. Kao da ne pripada tom nizu i tom redu. Tražio sam smisao u tome, ali još više sam tražio snage da tekbire izgovorim glasno, jer stisnuto grlo me je gušilo, a u veličanju Boga krije se jedini smisao svega, jer samo On zna zašto bebe umiru. Ova je imala srčanu manu, operisana je u Beogradu, uzalud. Ema je preselila. Ali, ne umire se od bolesti, zar ne? Ne umire se ni onda kada vas drugi odbace i ostave. Pa makar to uradili i najbliži. Jedna druga mala beba je preživjela u nedjelju, koja je bila bačena u kontejner, od strane svojih najbližih. Monstruma. Ona je ipak imala jaču i veću nafaku, bez obzira što niko o njoj nije brinuo. Allah brine o svima.
Nad malom humkom stajali smo kao nad džennetskim parčetom. Uputio sam riječi utjehe tužnim roditeljima, porodici i prijateljima. Naravno i sebi. Koliko sam mogao. Nebo je bilo sivo. Znam, to su niski sivi oblaci. Koji pritišću. Iznad njih je azurno i čisto nebo. U tom prostranstvu čiste duše putuju.
Ema nas tamo čeka, pred džennetskim kapijama, kao i sve čiste i dobre duše.
….
Priča druga: Noćas na jaciju namaz došao mi je ahbab Haris da idemo njegovoj kući da proučim ezan i ikamet, ašere i dovu njegovoj tek rođenoj kćerci. Dali su joj ime Alejna (Nek’ bude rahmetullahi alejna ve berekatuh – Allahova milost na nas i Njegov blagoslov!). Kad sam je uzeo u ruke i primakao sebi da joj tiho proučim ezan i ikamet na uho i podsjetim tu čistu dušu na zavjet koji smo još u ezelu dali i emanet preuzeli – malo se kao vrtila, a onda se na riječi Šehade potpuno smirila i kao da mi dade znak svojim maleckim tijelom: “U redu je, hodža, samo uči! To je to!”
Učio sam tiho a ona je bila mirna i predana. Njeno tijelo i duša. Kao što su inače sve bebe takve, te čiste duše.
Mislio sam o tome, kako sam danas tužan stajao i učio dovu nad “nepomičnom” džennetskom pticom, a odmah noćas sam bio radostan dok sam u svojim rukama držao slatku bebu kojoj sam dovu učio za svaki hajr.
Allahovo je određenje sve, On stvara smrt i život, On zna sve i ništa nije izgubljeno. Neku sreću imamo odmah, neka nas čeka da joj dođemo, a neka se sreća iza tuge krije. Kod Allaha je sigurno utočište svakome i sve je kod Njega na čuvanju. I ono što je tu s nama i ono što nije. Sve je kod Njega na čuvanju.
Muhamed Velić, 4.1.2018.

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close