Dvije decenije od smrti komandanta Izeta Nanića: Dovoljno mu čuti ime

Izet Nanić, sin Rasime i Ibrahima, rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Bio je drugi od njihovih sedam sinova. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u JNA. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije BiH – bužimske 505. viteške brigade.

Za svoje ratne zasluge brigadni general Izet Nanić odlikovan je Zlatnim ljiljanom 1994. godine, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.

Krajišnici su njemu i njegovom poginulom bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima. U znak sjećanja na tekovine oslobodilačkog rata u BiH, Generala Izeta Nanića, 505. Vitešku brigadu V korpusa Armije BiH i sve šehide u Bužimu se svake godine održava manifestacija pod nazivom “Slobodarski dani viteškog grada Bužima” u periodu od 04. do 15. augusta.

Izet Nanić odrastao je u Bužimu. Imao je šestericu braće: Hazret, Nevzo, blizanci Osman i Arif, Nijaz i Mujaga. Izet je svirao gitaru, Hazret harmoniku, Nevzo trubu, Arif i Osman tamburu. Svi su se bavili nekim sportom. Izet je trenirao tae kwon do. Bila je to velika i sretna porodica.

“Izo rahmetli je i kao dijete uvijek bio komandant. Njegova ekipa je morala pobijediti…”, kaže Mujaga Nanić, brat Izeta Nanića.

Nakon osnovne škole Izet Nanić završava Srednju vojnu školu u Zagrebu. Vojnu akademiju upisuje 1984. u Beogradu (smjer RVPVO). Jednu godinu boravi i u Sarajevu, da bi konačnu vojnu naobrazbu stekao u Zagrebu 1987. godine. Naredne 4 godine radi kao poručnik ARJ PVO JNA u Kragujevcu. Oženio se 1987. Sefijom Remetić iz Varoške Rijeke. Imali su troje djece: kćerku Leu – Izetu (1988) i dva sina Nevzeta (1991) i Ibrahima (1993).

“Bog je dao da dođe u posjetu roditeljima i da se zateče na pravom mjestu, u pravo vrijeme, pravi čovjek…”, kazao je Abid Duraković, pomoćnik komandanta za moral.

Početkom 1992. Izet Nanić napušta JNA i vraća se u rodni Bužim gdje uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica. Nakon pogibije njegovog brata Nevzeta, odlučuje preuzeti komandu nad hrabrim Bužimljanima. Već 1. augusta postaje komandant Štaba TO Bužim, a 15. augusta 1992. njegovom zaslugom formira se 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada od koje će kasnije nastati 505. viteška motorizovana brigada.

“Otac mu se protivio preuzimanju komande nad vojskom, ali kada je poginuo njegov brat Nevzet, došao je kući i rekao: ‘Tata, evo do sada sam te sve slušao, al’ od sada ja ovo uzimam u svoje ruke, ako Bog da, do konačne pobjede.’”, rekla je Rasima Nanić, majka Izeta Nanića.

Većina oficira JNA nije bila prihvaćena ni od politike, niti rukovodstva Teritorijalne odbrane.

“Trebao je određeni period da bi se ljudi dokazali. Tako je bilo i u slučaju našeg komandanta,” kaže Šefik Veladžić Šeki, nosilac Zlatnog Ljiljana.

Sead Jusić, posljednji komandant 505. viteške brigade, kaže da je Izet uspio za kratko vrijeme dobiti povjerenje i na taj način postati autoritet i vođa.


Osvajanje Čorkovaće

Pod komandom Izeta Nanića Bužimljani kreću u prvu ofanzivnu akciju 7. oktobra 1992. godine. Gotovo nenaoružani osvajaju Čorkovaću – najdominantniju kotu na ovom dijelu ratišta.

U toj akciji za svega nekoliko sati neprijatelj je potpuno poražen. Oslobođeno je oko 50 kvadratnih kilometara teritorije. Zahvaljujući ovoj pobjedi bosanski vojnici ukopali su se na državnoj granici sa Republikom Hrvatskom, odakle se nisu pomjerali do kraja rata.

“Kad smo uzeli Čorkovaću, nismo imali nikakve susjede ni lijevo, ni desno. Potpuno smo bili uklinjeni. Za neke vojne stručnjake to je bila avantura, ali za komandanta Nanića to je bila taktički pogodnija situacija i jedini način da se stvore preduslovi za dalje oslobađanje terena. Vrlo brzo, to se pokazalo ispravnim,” Šefik Veladžić Šeki, nosilac Zlatnog ljiljana.

Za razliku od mnogih drugih komandanata u prvim danima rata 1992. godine, Izet Nanić nije krenuo u frontalne i klasične juriše na neprijateljske položaje. Umjesto okršaja sa bolje naoružanim i organiziranijim neprijateljem Nanić strpljivo priprema i obučava borce za specifična ratna djelovanja po kojim će njegova brigada postati prepoznatljiva na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.

“Mi smo tada pripremali i uvježbavali jedinice za drugačiji oblik ratovanja. Cilj je bio maksimalno iskoristiti resurs borbenog morala, faktor iznenađenja i poznavanja terena. Tako smo doveli neprijatelja na određen način u ravnopravan oblik borbe. Znamo da je neprijatelj, za razliku od nas, bio maksimalno naoružan, ali kako bi Izet rekao u jednom svom govoru: ‘Kada moji borci dođu neprijatelju s leđa na 50 metara, onda sva druga neprijateljska nadmoć prestaje. Kada smo ‘oči u oči’, ‘jedan na jedan’ s neprijateljem, tada je prednost na našoj strani. Uz faktor iznenađenja, mi pobjeđujemo!”, kaže Sead Jusić, posljednji komandant 505. viteške brigade.

Munja ’93

Akcija “Munja ’93” počela je iznenada ujutro 11. januara 1993. godine. Ta akcija bila je remek-djelo manevarskog ratovanja bužimskih boraca. Akcija “Munja ’93” po umijeću komandovanja i hrabrosti boraca opredijelila je budući karater ratovanja bužimskih vitezova.

U toku priprema vršila su se intenzivna izviđanja u zaleđu neprijatelja, a bužimski izviđači uspjeli su se i spojiti na žičanu vezu neprijatelja i istu dovesti na kotu 546 gdje se vršilo intenzivno prisluškivanje.
Isprva Izet Nanić i njegov štab nisu dobili odobrenje za akciju “Munja ’93”. Viša komanda u Bihaću smatrala je da je previše rizično ući u takvu akciju sa vrlo oskudnim naoružanjem.

“Tada je bilo teško prihvatiti ideju da idete neprijatelju iza leđa, ali nas je komandant uspio uvjeriti da prihvatimo taj način ratovanja. Kad uđete neprijatelju iza leđa, imate faktor iznenađenja i paniku u neprijateljskim redovima. Nemate minskih polja…”, izjavio je Samir Abazović.


Borba protiv autonomije

U vrijeme dok su snage Armije RBiH vodile borbe za odbranu Bosne i Hercegovine protiv Karadžićevih snaga kojima se priključio i veliki dio pripadnika HVO-a pod rukovodstvom Mate Bobana, 29. septembra 1993. godine tadašnji član Predsjedništva RBiH Fikret Abdić priključuje se rušiteljima ideje bosanskohercegovačke države. U dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom preuzima vlast u Velikoj Kladuši i uspostavlja, po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti iz 1991, tzv. “Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna”. Krajnji cilj bio je odvajanje bihaćke regije od Republike Bosne i Hercegovine.

Iako su probosanske snage u tom periodu bile u neuporedivo težoj poziciji od neprijatelja, ponosni Bužimljani ostaju na poziciji legalnih vlasti Republike Bosne i Hercegovine.
“Mi smo nosili Bosnu u srcu i zato smo se suprotstavili. Imali smo čak više gubitaka prema Autonomiji nego prema četnicima, ali ne žalimo. Bosna je naša domovina,” podsjetio je Abid Duraković, pomoćnik komandanta za moral.

Komandant Izet Nanić sa 505.viteškom motorizovanom brigadom 21. augusta 1994. godine ulazi u oslobođenu Veliku Kladušu.

“Do tada se nije desilo u BiH da jedna jedinica uspije izvršiti takav upad i vojnički oslobodi jednu kompletnu općinu…,” Šefik Veladžić Šeki, nosilac Zlatnog ljiljana.


Operacija “Breza”

Krajem 1994. neprijatelj sve svoje raspoložive snage usmjerava prema jedinicama bužimske 505. viteške brigade s ciljem da poraze kičmu Petog korpusa Armije RBiH. Glavni napadi Vojske Republike Srpske uslijedili su u ranim jutarnjim satima 4. septembra 1994. godine. U narednim danima napadi srpskih snaga postaju sve žešći. Branitelji ne popuštaju ni milimetra. Neprijateljske snage pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića granatiraju civilne ciljeve u Bužimu, Cazinu i Bihaću. Vitezovi Bužima, pored umora i velikog broja ranjenih suočavaju se sa problemom nedostatka municije.

Iako u takvim uslovima izgleda nemoguće, komanda Izeta Nanića odlučuje se za kontraudar. Snage 505. bužimske brigade 6. septembra neopaženo prolaze kroz linije 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske i uspješno izvršavaju udar direktno na neprijateljsku komandu kojom rukovode srpski generali Momir Talić i Ratko Mladić.

Zaslugom komandanta Nanića i njegovih hrabrih saboraca zaustavljena je operacija VRS “Breza 94″. U ovoj akciji zarobljen je jedan tenk T55, velike količine topova, minobacača, vojne opreme, municije i džip ratnog zločinca generala VRS Ratka Mladića u kojem su pronađeni vojni dokumenti operacije “Breza 94″.
“Računali su da su neuništivi, a nisu se sjetili onog Njegoša. Da su samo onaj jedan njegov stih pročitali, znali bi da boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Tu su pogriješili, jer kad se tekbir oglasi, ostaju i tenkovi i topovi i haubice… Sve ostaje još vruće, a oni ako stignu pobjegnu…”, kazao je Abid Duraković, pomoćnik komandanta za moral.


Bužim-simbol bosanskog otpora

Tih ratnih godina Bužim je vrlo brzo postao sinonim za pobjedu. Jedan od razloga bio je i to što je u ovom gradiću u potpunosti zaživio koncept općenarodnog rata.

“Morate shvatiti da je svaka kuća imala jednog, dvojicu, trojicu, četvericu ili više boraca i starješina. Majke i žene su također bile angažirane. Sve je bilo kao jedna duša”, kazao je Hamdija Mustafić, zamjenik komandanta.

Nakon slamanja neprijateljske ofanzive “Breza”, jedinice Petog korpusa preuzimaju inicijativu na širem bihaćkom ratištu. Stvaraju se pretpostavke za oslobađanje Bosanske Krupe. 505. brigada ima najteži zadatak – forsiranje nabujale rijeke Une.

“Niko nikad na ovim prostorima nije isforsirao nabujalu Unu. Komandant Nanić prihvatio je i taj izazov. Predložio je plan akcije, dobio odobrenje nadređene komande Korpusa i kao i obično u potpunosti uspješno izvršio svoj zadatak…”, rekao je Šefik Veladžić Šeki, nosilac Zlatnog ljiljana.

Kompletan bataljon prešao je na drugu obalu nabujale Une u jednom gumenom čamcu koji su dva čovjeka vukla sajlom. Samir Abazović bio je treći borac koji je prešao na drugu obalu. On kao i 70 % boraca 505. brigade bio je neplivač.

“Kad smo prešli tamo, narednih sedam dana samo smo razmišljali da ne padnu linije i da se ne moramo povlačiti, jer bi se najmanje 70 posto ljudi utopilo,”, izjavio je Samir Abazović.


Pobjeda i pogibija komandanta”

Na dan 5. augusta 1995. godine hrvatska vojska pokrenula je operaciju “Oluja” s ciljem oslobađanja teritorije Republike Hrvatske. Strateški cilj svih jedinica 5. korpusa bio je spajanje sa jedinicama hrvatske vojske.
505. viteška brigada razbija neprijateljske linije na Čorkovaći i kreće prema Dvoru na Uni. Samo nekoliko sati prije konačne deblokade ubijen je iz zasjede komandant Izet Nanić.

“Na pola puta do komandnog mjesta gdje se prebacivala jedna razbijena grupa četnika došlo je do borbe u susretu i tom prilikom poginuo je komandant pucajući iz svoje puške. Već je ispucao jedan okvir, drugi zamijenio…”, izjavio je Sead Jusić, posljednji komandant 505. viteške brigade.

Komandant Izet Nanić nije doživio da kao pobjednik postroji svoje hrabre Bužimljane. Noć prije, u svom ratnom dnevniku, zapisao je:

Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!

Tuga nad Bužimom

“Narednih četiri-pet dana u zraku se osjećala tuga,”, prisjeća se Samir Abazović.

Bužim, mjesto sa 18.000 stanovnika prije agresije, postalo je simbolom otpora i hrabrosti najelitnije vojske Armije Bosne i Hercegovine – 505. viteške brigade.

Priča o Bužimu, Izetu Naniću i 505. viteškoj brigadi, ali i priča o Krajini u cjelini i Petom korpusu Armije RBiH, jeste priča o pobjedama Bošnjaka.

505. viteška brigada imala je 51 borca odlikovanog ratnim priznanjem Zlatni ljiljan. Daleko više nego bilo koja jedinica u Petom korpusu, iako Bužim kao mjesto prije rata nije uopće bio ucrtan na školskim kartama 1:500 000.

“Mi nismo imali ljude i mogućnosti da na neki privilegirani način dođemo do priznanja i bilo čega. To znači da smo na 51 dobitnika Zlatnog ljiljana imali najmanje još toliko boraca koji su zaslužili to priznanje,” kazao je Sead Jusić.

Nažalost danas, kao i u ratu, mnogi u Bosni ne shvataju značaj ovog malog bosanskohercegovačkog mjesta i Petog korpusa koji je na svojim leđima držao četiri korpusa neprijateljske vojske.

“Da nije bilo nas koji smo izdržali i borili se sa ta 4 korpusa, naravno da Bosne ne bi bilo, jer bi ta 4 korpusa napala Sarajevo i ostale naše položaje. To je bila velika snaga koju smo mi držali i koju smo mi satrali poprilično!”, izajvio je Abid.

Bužimska 505. viteška brigada, pod komandom Izeta Nanića, nikada u svjoj zoni odgovornosti nije izgubila ni milimetra teritorije, a bužimski vitezovi oslobodili su preko 300 kvadratnih kilometara okupirane teritorije naše zemlje.

O liku heroja Izeta Nanića i njegovom značaju u zoni najuspješnijeg bosanskohercegovačkog korpusa najbolje govori svjedočenje pratioca Izeta Nanića, Sehudina Aleševića:

“Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću:

‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, skidam ti maramu.’”

novovrijeme.ba

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close