Džihad pera i tinte vrijedniji je od džihada mačem

Pojam džihad čiji korijen i izvor seže, nastaje te se rađa u Arapskom jeziku oduvijek je plijenio pažnju intelektualnih mislioca i njihovih proučavanja, ali i onih nešto manje obrazovanih, kako kroz historiju islama, tako i kroz povijesne hronološke događaje cijelog čovječanstva.

No, posljednih godina dvadesetog stoljeća i početkom dvadeset i prvog, dotična riječ koja se terminološki i leksički prevodi i naziva ”borbom”, nailazi na mnoga razmišljanja, stavove i prosuđivanja za koje je vrlo upitno imaju li isti odgovarajuća kompatibilna pokrića svojih gardova iznešenih u javnost. Džihad, koji je nekad krasio islamsku tradicionalno- kulturnu sferu svake ljudske discipline i djelatnosti, a pogotovo književnosti i umjetnosti, danas, na samu pomisao a kamoli njen izgovor nerijetko se dešava zgražavanje i strah. Upravo to zgražavanje i strah, većinom prisutnih kod nemuslimanske populacije, posljedica je onih istih koji su tu riječ izvrnuli, hotimično ili nehotomično, slučajno, a vjerovatno i ponekad namjerno, zarad svojih svakojakih ciljeva.

Neki kao da su ”zaboravili” (premda oni to vrlo dobro znaju) primjer kada je Pejgamber Muhammed alejhi-selam, vraćajući se iz Bitke na Bedru izrekao svojim drugovima da je taj čin bio vrsta manjeg džihada, a da onaj većih razmjera nastupa tek sada- a to je borba protiv samoga sebe, svojih prohtjeva, strasti i svega onoga što aktivno učestvuje u borbi protiv naše samokontorle, našeg karaktera, stida, morala, ahlaka ,edeba i cjelokupnog bića naše ličnosti. A upravo taj džihad jeste napredovanje čovjeka, najsavšenijeg Božijeg stvorenja ka svim njegovim životnim aspektima. Zaista su prve riječi krunske i pečatne Božije objave bile ”ikre”- uči, čitaj, obrazuj se, traži znanje, napreduj. Tek kasnije, shodno tadašnjim vremensko- prostornim okolnostima došao je Božiji ajet: ”Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji!” (El Bekare, 216). Također, Božiji odabranik- Mustafa a.s. insistirao je na traženju znanja, pa makar to bilo i u Kini.

Kako je moguće da je prevagnuti toliki put zarad znanja preporučen od strane njegovog hadisa, a da pritom nije spominjao ratno osvajanje teritorija na istim tolikim udaljenostima?

Zato jer u Božijim tajnama koje su otkrivene Njegovom izaslaniku Uzvišeni Bog je čovjeku podario razum uma, harmonično spojenog sa njegovom dušom i srcem. Podario mu je intelektualnu ljepotu i dao joj prednost nad ratovanjem. Onaj ko na ovaj način razmišlja o tefisirma Kur’anskih ajeta, uvidjet će da je razlika između ovakve vrste borbe, sa perom i tintom, uistinu cijenjenija i Bogu draža od one borbe proljevanja krvi.

To su uvidjeli određeni Božiji bogoudgodnici, koji su islamu dali i više nego što su imali. Ibn Arebi, Mevlana Rumi, Gazali, Ibn Sina, Suhraverdi, Farabi robovi su koji su davno sa ovog svijeta preselili ali njihovo znanje ostalo je živo upravo zahvaljujući njihovim kalemima kojima su ispisivali ljepote svojih otkrića, te tako muslimanskom ummetu u emanet ostavili neiscrpno blago. Njihovo blago sigurno je veće od ”blaga” koje danas pojedinci ostavljaju svojim militantnim, militarističkim, bukvalističkim, radiklalističkim i onim najgorim- krvavim putem. Koliko god da muslimani imaju neprijatelja izvan svojih ionako poljuljanih bedema, toliko ih imaju i iznutra. Sve dok sami muslimani prikazuju svoju vjeru na ovaj način, koji je iskrivljenje istinskog i pravog džihada, kako očekivati da komentari onih koji to posmatraju budu pozitivni. I dok se univerziteti Zapada i kršćanske Evrope dive islamskim misliocima, piscima, pjesnicima, umjetnicima, muzičarima i slikarima, vlastitu kulturu pojedinci bacaju pod noge u blato i stvaraju novo doba islamske civilizacije, koja se ustvari ne može nazvati civilizacijom.

Civilizacija je kada umovi i duše velikih alima isplivaju na površinu, ali danas je izgleda lakše držati pušku i uperiti cijevi oružja jedni u druge u bratoubilačkim ratovima, nego držati u ruci pero koje je potrebno islamskoj kulturi, tradiciji i umjetnosti više nego ikad.

Čak i ta vrsta džihada, borba za očuvanje vlastitog identiteta izgubila je svoju smisao. Časni ratovi za vjeru, državu, naciju i čast zamjenjeni su ratovanjem radi novca i drugih niskih ciljeva.

Upravo iz ovog razloga intelektualni džihad je više nego ikad potrebniji i vrijedniji od onog drugog, ali nažalost izgleda, nije jači.

Izvor: akos.ba

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close