Džinski napadi kao sebeb povratka vjeri

“Tako mi jutra i noći kada se utiša – Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovog svijeta!” (Ed-Duha, 1–4)

Bilo je lijepo odrastati kao ja. Mala seoska, radnička porodica, u kojoj sam uživao sve blagodati dunjalučkog života. Roditelji živi, zdravi, brat također. Imalo se i više nego dovoljno.  Prve lekcije o islamu naučio sam još u kući. Majka je bila ta koja je neprestano iskazivala zahvalnost Gospodaru, a mene nije bilo potrebe tjerati u mekteb. Odličan osnovac i srednjoškolac s jednakom lakoćom usvajao je propise vjere i naučio časni Kur’an. Živio sam islam i pazio na obraz svoje porodice i svoje vjere.

Teško je iz današnje perspektive reći gdje je nastao problem, ali upisivanjem fakulteta počeo sam izostavljati namaz i učenje Kur’ana.
“Imam predavanja i vježbe”, govorio bih majci kada bi pitala da li sam klanjao namaz. Biti musliman postalo je teško i naporno, zahtijevalo je vremena, a ja nisam stizao.  “Medicina je to”, pravdao bih samog sebe. Izučavajući medicinu i savršenstvo stvaranja, kakav je organizam čovjek, prestao sam vjerovati da Bog ima veze s tim. Prestao sam vjerovati da tu ima neka nevidljiva sila pored svih gena, hormona, ćelija…
Osjećao sam se dobro, osjećao sam da sam shvatio kako organizam funkcioniše.

Vrijeme je prolazilo, a ja sam nizao uspjehe. Godina za godinom, ispiti su se polagali s lakoćom, a ja sam u društvu bio omiljen. Bio sam neko bez koga okupljanje nije bilo zamislivo. Uživao sam u bludu, nemoralu, alkoholu, izlascima do sitnih sati. Uspio sam biti odličan student i još bolji partijaner, mislio sam da za mene ne postoji granica. Vrijeme je prolazilo u grijehu. Budio sam se i lijegao sa grijehom. Svaki moj dan bio je upravo – grijeh.

Prisjećam se tog ljeta koje je bilo za mene neobično. Budio bih se ujutro i ne bih dizao roletne. Bolje sam se osjećao u tami. Ležanje u krevetu po cijeli dan bez ikakvih obaveza sada je izgledalo sasvim uredu. Svaki izlazak iz sobe i razgovor sa porodicom ili prijateljima za mene je bio težak i gušio me. Nestajalo bi mi zraka u plućima i osjećao sam strašan teret u prsima.  Vrijeme je sporo prolazilo, a fakultetske i društvene obaveze apsolutno sam zanemario. Svaki dodir knjige ili pokušaj učenja izazivao bi nemogućnost disanja ili probadanje u stomaku. Nisam više izlazio sa društvom. Kada bih sjedio sa bilo kim, osjećao sam kao da ću sebi uraditi nešto.  Svi su mi smetali.

Odlučio sam da kod svojih profesora potražim pomoć i otkrijem razlog gušenja, probadanja i nervoze. Najbolji stručnjaci u svojim oblastima i najsavremeniji dijagnostički aparati nisu otkrili nikakav problem.  “Eh, da je nama da su nam tako nalazi dobri, pucaš od zdravlja”, govorili bi doktori i tješili me da je to samo prolazna faza. Vratio bih se kući s osjećajem da želim poderati vlastitu kožu i iskočiti iz nje.

Noći su bile teške. Preteške. Satima ne bih mogao zaspati, a ako i bih, snovi su bili grozni.  To “nešto” proganjalo me u snu, mučilo, ubijalo… Budio bih se umoran.  U vrlo kratkom periodu izgubio sam dvadeset četiri kilograma. Više nije bilo onog savršenog tijela koje sam toliko dugo izgrađivao.  Kada sam počeo osjećati da me neko posmatra i da me čudni zvukovi prepadaju, potražio sam pomoć psihijatra. Najbolji sručnjaci sa najvećim priznanjima dali su dijagnozu anksioznosti i potrebnu terapiju. A meni? Meni nije bilo bolje.

Na nagovor mog dobrog prijatelja iz mektepskih dana otišao sam na šerijatsku rukju. Nije dugo trebalo da se javi zaljubljena džinkinja kojoj sam bio lagan plijen zbog svog odvratnog ponašanja, nevjerovanja i svakodnevnih grijeha. Uzeo sam Ilmihal i ponovo počeo klanjati. Problem koji sam imao već mjesecima i koji najbolji stručnjaci nisu riješili, Svemogući Gospodar otklonio je u nekoliko dana. Namaz mi je prijao i čvrsto sam prihvatio sve savjete.

Bilo je nevjerovatno kako sam u kratkom periodu našao vremena za sve: namaz, predavanja, vježbe, imao sam više obaveza nego ikada, ali svijet stane u onih  minuta kada se Gospodaru klanjam. Svakim danom bih naučio nešto novo i prisjetio se o svojoj vjeri, te to bez problema uključio u svakodnevnicu. Zikrom bih ispunio svaki slobodan trenutak.  Postao sam zadovoljan sobom, stalno učio nešto novo o lijepom islamu i dovio da Allah bude zadovoljan sa mnom.

Danas sam neizmjerno zahvalan Stvoritelju na svim iskušenjima. On zaista upućuje onoga koga On hoće, a ja sam bio zadovoljan što sam Ga spoznao kroz svoje duševne tegobe i probleme, a ne preko brojnih drugih iskušenja koja su zaista još teža i bolnija. Jer Allah je, uistinu, najmilostiviji, i On nas nikada ne napušta.

Izvor: num

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close