GRIJEH KOJI SE NE OPRAŠTA

Huzejfe ibn Jeman, r.a., je rekao: “Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, a.s., o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeci se da me ne snade.”.


A drugi halifa Omer ibn Hattab je rekao: “Bojim se da se veza Islama ne pode kidati, malo po malo, kada se pojave generacije, koje nece poznavati džahilijet.”

Prije i Huzejfe i Omera, r.a., (na mnogo vijekova), Allahov poslanik Ibrahim, a.s., upucuje dovu Allahu, dž.š., ovim rijecima: “Gospodaru moj, ucini moj grad bezbjednim i sacuvaj i mene i sinove moje od obožavanja kipova, oni su, Gospodaru moj, mnoge u zabludu odveli.” (Prijevod znacenja – 35. 36.)


Sve ovo obavezuje na veliki strah i oprez od širka, a takoder i na njegovo upoznavanje kako bi ga se mogli cuvati.

Širk znaci cinjenje nekog ibadeta nekom drugom mimo Allahu, dž.š. Kao što je dova, žrtvovanje, zavjet, traženje pomoci od nekog drugog u onome u cemu ne može pomoci niko osim Allah itd.


Dok je tevhid cinjenje ibadeta samo Allahu, dž.š., i on je osnov ili pravilo u životu covjeka, a širk je stran i tud ljudskoj prirodi. Kaže Uzvišeni: “Svi ljudi su sacinjavali jednu zajednicu i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima o onome u cemu se oni ne bi slagali.”. (Prijevod znacenja – El-Bekare, 213.)

Prenosi se od Abdullaha ibn Abbasa, r.a.: “Izmedu Adema, a.s., i Nuha, a.s., bilo je 10 vijekova i svi su bili u znaku Islama.”.


Komentarišuci ove rijeci, islamski ucenjak Ibn ul-Kajjim veli: “Ovaj hadis je vjerodostojan i u skladu je sa kur'anskim ajetom (iz sure Bekare).” Ispravnost ovog govora potvrdio je takoder i Ibn Kesir. Prvi širk na zemlji desio se u Nuhovom narodu, a prouzrokovan je pretjerivanjem u pogledu dobrih ljudi, koji su bili poznati po svojoj pobožnosti.” I govore: “Nikada božanstva svoja ne ostavljajte i nikako ni Vedda, ni Suva'a, ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne ostavljajte.” (Prijevod znacenja – Nuh, 23.)

Imam Buhari navodi u svom Sahihu predaju od Abdullaha ibn Abbasa, koji kaže: “Ovo su imena dobrih ljudi u narodu Nuhovu. Nakon što su oni pomrli, šejtan je objavio ljudima da na mjestima gdje su se oni sastajali sagrade kipove i nazovu ih njihovim imenima. Oni su to i ucinili, ali ih nisu obožavali, sve dok nisu došle generacije koje nisu znale ko su ovi ljudi i šta predstavljaju njihovi kipovi. Tako da su ih uzeli za božanstva i poceli ih obožavati.”


Na osnovu ove predaje, koju bilježi Imam Buhari, spoznajemo opasnost slikarstva i vajarstva, te izgradnje i postavljanja skulptura i kipova po trgovima i ulicama i na drugim mjestima, jer to je put koji ljude vodi u širk (idolopoklonstvo) i to je isprobani šejtanski metod s kojim je mnoge ljude odveo u propast.

Zbog toga je Islam zabranio slikanje i vajanje likova i prokleo one koji se time bave i zaprijetio im bolnom kaznom na Sudnjem danu. Iz ove price o Nuhovom narodu, uvidamo neprestanu težnju Iblisa, Allah ga prokleo, u obmanjivanju i zavodenju ljudi. Tako on cesto puta prilazi ljudima sa strane osjecanja i poziva ih u ono što ce im, navodno, donijeti dobro. Zbog toga je, kada je kod Nuhovog naroda vidio veliku ljubav i privrženost ovim pobožnim ljudima, pozvao ih je u pretjerivanje naredivši im da podignu njihove statue (kipove), radi stalnog sjecanja na njih. A stvarni šejtanov cilj bio je postepeno zavodenje ljudi i odvodenje od istine u zabludu, sve do te mjere, da su ih poceli obožavati i ibadet im ciniti, pocinivši tako najveci grijeh s kojim su prkosili i Nuhu, a.s., kad ih je pozvao da ostave širk i da se vrate tevhidu. Ovi mušrici su, nakon što su ostavili ibadet Allahu , dž.š., zbog kojeg su stvoreni i preko kojeg se ostvaruje sreca na obadva svijeta, prihvatili da cine ibadet šejtanu i da slijede svoje strasti i mišljenja, što ih je sve skupa odvelo u zabludu, kao što kaže Ibnul-Kajjim: “Pobjegli su od robovanja zbog kojeg su stvoreni, i prihvatili su da robuju svojim prohtjevima i šejtanu.”


Muhammed, a.s., je zbog toga upozorio svoje sljedbenike na opasnost širka i presjekao je i zatvorio sve puteve koji vode ka širku.

Tako je Muhammed, a.s., zabranio sva sredstva (od rijeci i djela) koja znace širk ili vode ka njemu.


1. Allahov Poslanik, a.s., je zabranio izgovor rijeci koje podrazumijevaju izjednacavanje izmedu Allaha i Njegovih stvorenja, kao što su npr. rijeci: “Kako hoce Allah i ti.”, ili: “Da nije Allaha i tebe.”, drugim rijecima: “Da nije Allaha, a zatim tebe.”, ili: “Kako hoce Allah, a zatim ti.”, jer ovo “i” znaci poistovjecivanje, a rijec “zatim” znaci slijed ili poredak.

2. Allahov Poslanik, a.s., je zabranio i velicanje kabura i izgradnju na njima nadgrobnih spomenika, kao i njihovo osvjetljavanje (paljenje svijeca), krecenje i pisanje po njima.


3. Zabranio je takoder uzimanje kabura za mesdžide i klanjanje u njima, jer je to put do njihovog obožavanja.

4. Zabranio je klanjanje namaza u sami izlaz i zalaz sunca, jer to vodi oponašanju onih koji cine sedždu suncu u onim vremenima.


5. Zabranio je putovanje u bilo koje mjesto s ciljem približavanja Allahu kroz ibadet na tom mjestu, osim putovanja radi posjete tri mesdžida: a) Mesdžidul-harama (Kaba), b) Poslanikovog mesdžida u Medini i c) Mesdžidul-Aksa u Jerusalemu.

6. Zabranio je pretjerivanje u hvaljenju i uzdizanju njega kao licnosti, rekavši: “Ne uzdižite me kao što su kršcani uzdigli Isaa, sina Merjemina; ja sam rob i zato recite: “Allahov rob i Allahov Poslanik.”


7. Zabranio je izvršavanje i ispunjavanje zavjeta (Allahu) na mjestima na kojima se obožavaju kipovi ili na mjestima na kojima se proslavljaju džahilijetski praznici.

Medutim, i pored jasnih objašnjenja od strane Allahovog Poslanika, a.s., i njegovog neprestanog zalaganja da ummet udalji od širka i puteva koji njemu vode, postoje skupine u ummetu Muhammeda, a.s., koje su neposlušne Allahovom Poslaniku i koje su se suprostavile njegovoj naredbi, cineci najveci grijeh prema Allahu, dž.š., i uvodeci tako novotarije u Islam, od kojih je on potpuno cist.


U tom pogledu spomenut cemo rijeci islamskog ucenjaka Ibnul-Kajjima, koje su upucene onima koji velicaju kaburove, postupajuci suprotno naredbi Allahovog Poslanika, a.s.. Kaže Ibnul-Kajjim: “Onaj ko pokuša usporediti sunnet i praksu Allahovog Poslanika u pogledu kaburova, i ono što je on zabranio ili naredio, i praksu ashaba, r.a., sa onim što danas praktikuju i rade mnogi ljudi, vidjece da je praksa ovih posljednih u potpunoj suprotnosti sa sunnetom Allahovog Poslanika i praksom ashaba, r.a., i da se to dvoje ne može spojiti nikada. Muhammed, a.s., je zabranio klanjanje na kaburovima, a oni to cine, zabranio je podizanje mesdžida na kaburovima, a ovi podižu mesdžide na njima i smatraju ih svetištima. Zabranio je paljenje svijeca na kaburovima, a ovi pale svijece i okupljaju se na dan praznika na grobljima. Oni podižu nadgrobne spomenike, a Resul, a.s., je naredio da se kaburovi poravnaju, kako bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebul-Hajjadža el-Esdija, da mu je Alija r.a. rekao: “Hoceš li da te pošaljem, kao što je mene Allahov Poslanik poslao rekavši mi: “Ne ostavi nijednu sliku (lik), a da je ne uništiš, niti i jedan uzdignut kabur, a da ga ne poravnaš.”

Resul, a.s., je zabranio krecenje kaburova i gradnju na njima. Imam Muslim bilježi hadis od Džabira, r.a., koji kaže da je Muhammed, a.s., zabranio krecenje i uljepšavanje kaburova, sjedenje na njima i podizane nadgrobnih spomenika. Zabranio je takoder, pisanje na kaburovima, kako bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Džabira, da je Resul, a.s., zabranio krecenje kaburova i pisanje na njima. Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen-sahih. U svemu ovome, oni koji velicaju kaburove i uzimaju ih za svetinje, suprostavljaju se sunnetu Resula, a.s., i cine veliki grijeh.


– Pretjerivanje u pogledu Poslanikovog prava

Ranije smo spomenuli da je Resul, a.s., zabranio da se pretjeruje u pohvali njega, da ne bi muslimani upali u širk, kao što su to uradili kršcani, uzevši Isaa, a.s., za božanstvo. I naredio je da za njega kažu: “Allahov rob i Poslanik”, jer ga je tako nazvao i Allah, dž.š., u Kur'anu.


Kako onda oni koji upucuju dove Allahovom Poslaniku i njemu se utjecu od zla, i od njega traže pomoc i olakšanje u teškim trenucima, a zaboravljaju na Allaha, dž.š., mogu reci da vole Allahovog Poslanika, a.s., i da su njegovi sljedbenici. Ljubav prema Poslaniku, a.s., izražava se kroz potpuno i dosljedno slijedenje njegovog sunneta i izvršavanjem onoga što je naredio, a ostavljanjem onoga što je zabranio.

– Pretjerivanje u pogledu dobrih ljudi.


Kada je pretjerivanje u pogledu Poslanika, a.s., zabranjeno, onda je jasno da je prece da bude zabranjeno pretjerivanje u pogledu dobrih ljudi, koje se ogleda u stavljanju takvih na stepen koji im ne pripada, te pridavanje svetosti takvim ljudima, zatim traženje pomoci od njih, tavaf oko njihovih kaburova, traženje njihovog blagoslova i prinošenje žrtava kod njihovih kaburova. Ova vrsta širka se odavno uvukla medu muslimane, tako da je i danas prisutna medu muslimanskim masama, koje je šejtan zaveo, poput Nuhovog naroda, pa su i pored jasne upute od Allaha, dž.š., skrenuli sa pravog puta, uvodeci u vjeru Islam, novotarije i posebne ibadete o kojima Allah, dž.š., nije objavio nikakav dokaz. Mnogi muslimani danas, kada se nadu u teškoj situaciji, kada ih pogodi musibet (nesreca), odlaze na kaburove nekih ljudi, koje nazivaju evlijama i njima upucuju dove; od njih traže pomoc i blagoslov, izazivajuci tako srdžbu Allah, dž.š., i zapadajuci u iskušenje i musibet, veci od onog koji ih je snašao, a to je iskušenje i musibet u vjeri. Takvi svoje postupke i svoj širk pravdaju ljubavlju prema dobrim ljudima, što je cista laž i još jedna spletka šejtanova, jer ljubav prema dobrim ljudima mora biti u okviru Kur'ana i Sunneta, a to podrazumijeva upoznavanje sa njihovim životnim djelom i slijedenje njihovog primjera, ako su bili istinski sljedbenici Kur'ana i Sunneta. Rekao je šejhul-Islam Ibn Tejmije: “Svaki covjek koji pretjeruje u pogledu Poslanika ili dobrih ljudi, i pripiše im neka od svojstava uluhijjeta, kao npr. da kaže: “O gospodine (i spomene ime), pomozi mi, spasi me, ti si mi dosta.” i sl., pocinio je veliki širk i od njega treba tražiti da se pokaje i da ucini tevbu. Ako to ne ucini, ubija se, jer Allah, dž.š., je slao poslanike i objavio Knjigu, da bi se obožavao samo On, Allah, i da bi se samo Allahu ibadet cinio. A oni koji pored Allaha uzimaju druga božanstva, kao što je Isa, a.s., meleki, kipovi, dobri ljudi, govoreci da oni ne vjeruju da ovi stvaraju stvorenja, niti da spuštaju kišu, i daju opskrbu, vec obožavaju njih ili njihove kaburove ili kipove da bi ih približili Allahu dž.š. (Prijevod znacenja – Ez-Zumer, 3.) i da bi bili njihovi zagovornici kod Allaha (Prijevod znacenja – Junus, 18.), neka znaju da je Allah, dž.š., poslao poslanike da zabrane ljudima da dozivaju, upucuju dove, traže pomoc i cine bilo kakav ibadet bilo kome drugom osim Allahu, dž.š. 

Pripremljeno po knjizi “El-iršad ila sahihul-itihad ve redd ala eh'liš-širki vel-ilhad”, od dr. Saliha ibn Fevzana.

saff

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close