Grižnja savjest

Nije uvijek lahko priznati svoju grešku, bilo da se čovjek ogriješi prema sebi, bilo da učini zulum nekom drugom čovjeku. Grijeh sam po sebi ometa čovjekovu iskrenost, slabi njegov iman i postepeno ga dovodi do depresije, tjeskobe ili ga pak baca u ponor zlobe prema drugim ljudima. Međutim, sve dok čovjek osjeća nemir zbog grijeha koji je učino, ili dok osjeća da ga „tišti“ zulum koji je učinio nekom drugom- u njemu, inšallah, ima dobra.

Uzvišeni Allah se u Kur’anu Časnom, u drugom ajetu sure El- Qiyameh, zaklinje dušom koja sebe kori: I kunem se dušom koja sebe kori.

Koriti sebe znači  truditi se biti bolji. Osjećati grijeh. Osjećati da Allah neko djelo ne voli. Osjećati da je neki insan zbog našeg postupka tužan, da smo mu učinili zulum, da smo ga nepravedno potvorili, ogovorili i slično. Osjećati da nismo „dobri“. I truditi se da budemo bolji. Izgovaranje istigfara samo na jeziku je bolje od neizgovaranja nikako, a čežnja i trud da se pokajanje učini srcem i prestane raditi grijeh je dobar pokazatelj hajra koji se nalazi u duši nekog insana.

Priznati svoju grešku prema nekom insanu, sam sa sobom raščistiti a zatim zatražiti halal i izmiriti štetu- mnogo je bolje nego li potiskivati svoju krivicu i tražiti krivca u drugome. Duša se čisti dok je živa, dok je na dunjaluku. Na Ahiretu više neće postojati ta mogućnost- tamo je samo sviđanje računa.

Osjećaj grižnje savjesti je znak da u čovjeku postoji moralni korektor koji je velika blagodat od Allaha. Ona je pokazatelj da on teži ka promjeni na dobro. Da je spreman suočiti se sa svojim slabostima i priznati svoje greške  Gospodaru, ali i drugim ljudima ukoliko im je nanio zlo ili nepravdu. Grižnju savjest nikako ne treba odbacivati, potcjenjivati niti gušiti u sebi. Štaviše, onaj ko osjeća da ga grijesi tište, treba biti zahvalan Allahu na tome.

 Često sam se pitala zašto neki ljudi ne umiju vidjeti da su nekom učinili zulum, povrijedili ga ili nešto slično. Nije mi bila jasna ta njihova “mirna savjest” i ubjeđenje da su nevini. Kada o nečemu razmišljam, onda uglavnom bježim u oaze mudrosti Allahovog govora, jer znam tamo su odgovori za sve. Tražeći tako odgovor, sjetih se Jusufove a.s. braće. Koliko je samo trebalo proći godina da oni shvate da su njemu zulum učinili? Koliko je samo trebalo proći godina da im se srca pročiste i budu spremna na iskrenu tewbu (pokajanje)?

Grijesi, zulum… sve to zaprlja dušu, zamagli vid, obmane srce. Težak je hal takvih ljudi. Nekome Allah stavi koprenu na srce- jer zna da u njemu zlo živi. I ne dozvoli mu da se pokaje, niti da savjest svoju pročisti. Ne dozvoli mu da zatraži halal i da na dunjaluku poravna račun. Nekima uistinu Allah želi da sudi tek na Danu suda.

HALIMA LJ.

Izvor:n-um.com

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close