HALAL TI BILO, MAJKO ŠEHIDA

Piše: Delkić Midheta

Danas je na Mataruškom Brdu na svoj posljednji počinak ispraćena još jedna od mnogobrojnih šehidskih majki. Majka Safija Hegić kojoj u julu 1992.god. komšije Srbi za samo jedan dan ubiše svu trojicu sinova:njenog prvenca Mirsada u 37. godini , njenog stasitog Nihada u 30. godini i njenog mezimca Nazmiju u 22. godini života.

Iza Mirsada ostaše tri kćerkice, Nihad i Nazmija nisu se ni oženili.Ubiše joj trojicu zetova, njenih kćeri životne saputnike i očeve njenih šestero unučadi jetima koji ostadoše iza njih. Ubiše joj brata Jusufa, od brata Osmana dva sina, od brata Kasima dva sina, djevera i od njega tri sina,njihova dva sina,od djevera kćerku, njenog supruga i njihova tri sina…ukupno njenih bližnjih dvadeset i pet Ališkovića i četrdeset i osam Hegića. Preko sedamdeset muških glava rahmetli majka Safija svojim očima zateče poubijane,ležeći na trzni iznad njihove kuće.

Rukom svojom skinu obuću svojih sinova, pomilova ih posljednji put. Ali, ni to zločincima nije bilo dosta jer ne dadoše da se sahrane već ih natovarene na kamione odvezoše u grobnice da se nikada više ne vrate svojoj majci. Čekala je majka godinama da se pronađu njihove kosti. I dočekala svoje Nihada i Nazmiju koji su pronađeni u Jakarinoj Kosi prije nekoliko godina i Mirsada pronađenog u Tomašici prošle godine.

Izdrža srce majke Safije sve te boli, ali nakon otkrivanja grobnice Tomašica i pronalaska njenog prvenca Mirsada njeno zdravlje poče je sve više izdavati. Doktori rekoše da joj je želudac napala opaka bolest i ne dadoše dobre prognoze. U godinama čekanja odrastoše njena unučad, njenih devetero jetima bez babe.

Završiše škole na ponos porodicama, na čast svojim ubijenim babama. Poženiše se, poudaše, porađaše majci praunuke. Majka Safija, njena cigareta koju je tako voljela i koja joj je bila nerazdvojni drug, časni Kuran i vjera u Allaha dali su joj snagu da preživi sve ove godine. Tugovala je ali se nije prepuštala tuzi, radovala se uspjesima svojih unučadi jetima.Bila ponosna na njih.

Zadnjih pola godine provela je malo u bolnici, malo kod kuće. Zijaretiše je njene kćerke, njena unučad i praunučad, njena mnogobrojna familija, komšije i prijatelji. Svako ju je volio. Nikada majka nije izustila ni riječ mržnje prema katilima koji joj djecu pobiše a mogla je. Ali nije. Jer, ona je znala da je ovaj svijet samo prolazna stanica i da je ono što ju je zadesilo Allahova odredba. Bila je vjernica i imala najbolju osobinu koju jedan vjernik može posjedovati a to je sabur.

Njene kćerke su je hizmetile kako to samo kćerke mogu. Posljednje trenutke svoga života provela je majka Safija slušajući suru Jasin koju je znala napamet. Majka Safija učila je svoju djecu da budu čestiti i pošteni, da vole svakog čovjeka. Učila ih da rade na njihovim poljima i njivama, da žive od svojih deset prstiju.

Maštala da oko njene kuće trče njena unučad. Danas je majka Safija svjedočila nama, koji smo pogleda uprtog nijemo gledali u njen tabut prekriven zelenim ćefinom, da je najčasnije biti insan. Ona je to zaista bila.Ukopana je i smiraj pronašla ispod starog oraha odmah iznad njihove porodične kuće, tik uz svoga rahmetli Sadu sa kojim je izrodila svoju djecu. Ostala je avlija bez smijeha i žagora njene ubijene djece. Utihnuli su zvuci velikog traktora kojima su njeni Mirsad, Nihad i Nazmija obrađivali njihovu zemlju.Ostali su bijeli nišani na vrhu Hegića da pogledom svojim miluju bijele šehidske nišane malo dalje, na brežuljku zvanom Rasodi, gdje leže Bišćanski šehidi, nekadašnje vite jele.

Kao što je tiho živjela, uvijek sa smješkom na licu, majka Safija preselila je na vječni svijet gdje će je, ako Bog da, u najljepšim džennetskim odajama sačekati njeni sinovi. Allah ju je počastio da se to desi u mubarek noći kada dočekujemo 1437.hidžretsku Novu godinu. Njen odlazak je njena hidžra i molim dragoga Boga da je ove noći sastavi u džennetu sa njenim najvoljenijim. Nikoga od komšija Srba nisam prepoznala na njenoj dženazi. Moje misli su bile usmjerene prema njima sa vječitim pitanjem kako li će oni pred Gospodara Svevišnjeg?

Kako će dževapiti njenu djecu i boje li se imalo Boga? Misle li da je sreća ubiti nečiju djecu samo zbog toga da ti se entitet zove republika srpska? Kako žive znajući da su mnoge majke poput Safije ubili još tada te zlokobne 1992.god. ubijanjem njihove djece? Gnijezdo koje je savijala majka Safija odgajajući svojih sedmero ptića porušeno je 1992.god. Ona ga je opet svila ovih poslijeratnih godina. I „nije joj kaže nimalo žao umrijeti osim što će joj kuća ostati prazna“, bile su joj posljednje riječi. A one bole jer takvih je kuća svaki dan sve više. Suze njenih kćeri i unuka bole. Znaju da je ona poput ptice svijala ovo gnijezdo u koje su uvijek mogli doći znajući da će ih dočekati njen pogled na vratima. Na izlasku iz kuće tiho šapnuh njenoj miljenici, kćerki njenog sina da nikada ne zaboravi ovo gnijezdo majkino. Odgovor da se to nikada ne može zaboraviti zaboli još više.

I znam da to bi obećanje i zavjet majci da će ovdje dolaziti i dalje. I onda kada nas je džematski imam pitao hoćemo li joj halaliti a svi mi glasno odgovorismo da hoćemo, pomislih u sebi: „Halal ti bilo majko šehidska, a njima koji tvoju djecu na pravdi Boga pobiše nikada neću halaliti!“

Preuzeto: http://www.mojprijedor.com/halal-ti-bilo-majko-sehida/

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close