Halima Es-Sadijje – Poslanikova, a.s., majka po mlijeku

Žena koja nas motiviše da se brinemo za jetime!

Pronađimo u svojoj zajednici dijete koje nema roditelja i i obradujmo ga bilo čime. Neka to za početak bude najobičniji poklončić, a ako smo u mogućnosti, olakšajmo mu teško djetinjstvo novčanom brigom, stipendijom, povremenim džeparcem ili nagradom za neki njegov uspjeh. Ukoliko u zajednici nema niko, otvorimo vrata doma za nezbrinutu djecu. Tamo ćemo naći razlog zbog kojeg smo u povlaštenom položaju, i kao takvi dužni da pomognemo onima kojima je to potrebno. A našu nagradu odmotat ćemo na Sudnjem danu, kada će nam dobra djela biti jedino čemu ćemo se radovati.

Treća najveća kur’anska sura nosi naziv An-Nisa, što znači žene. Kao što znamo, ova sura ne govori samo o ženi, ali sam njen naslov ukazuje na časnu poziciju žene u islamu, na njezino veličanstveno mjesto i veličinu. Doista su tih počasti svjesni većina vjernika, ali rijetko se sjete praksi kada je najpotrebnije.

„Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.“ (Nahl,97.)

Međutim, Kur’an nas upozorava da ne budemo ohole, nego da svoj život podredimo 97. ajetu sure En-Nahl, u kojem se svakome daju jednake mogućnosti, bez obzira na počasti, uloge i situacije. Svi imamo isti cilj, ista pravila poštujemo da do cilja dođemo, preostaje nam da vidimo rezultat, a ako Bog da, svi se nadamo najboljem.

Ovaj put govorit ćemo o počasti darovanoj jednoj, često zaboravljenoj ženi kada navodimo značajne osobe zaslužne za izgradnju Muhammedove, a.s., ličnosti i karaktera.

Halima je odigrala veoma važnu ulogu u Poslanikovom, a.s., životu koji je započeo tragičnom sudbinom za tadašnju kulturu Arapa. Poslanik, a.s. bio je siroče. Bila je to neizlječiva situacija za pogođene tom anatemom, jer su bili marginalizirani i osuđeni na sramotu i propast, ukoliko nisu imali nekoga uspješnog da se o njima brine. Djed i amidža bili su Poslanikovi, a.s., skrbnici.

Uloga Halime ogleda se u materinskom odnosu prema malenom siročiću, njezinoj brizi u momentima kada je bio najranjiviji. Pružila mu je zdravo djetinjstvo, ispunjeno igrom na čistom zraku sa braćom i sestrama po mlijeku. Kod nje je naučio tečni arapski jezik, tako da je odrastao u najrječitijeg govornika među Arapima. Svojim govorom nije obmanjivao, nije koristio metafore ili alegorije, nego pružao jasnoću izraza i konkretnost, tačno naglašavajući poentu izrečenog.

Halima nam u vjerodostojnim predajama donosi cijeli događaj upoznavanja sa malenim Muhammedom, boravkom u njezinoj kući, berićetu koji prati nju i njezinu porodicu.

“Ja i moj muž krenuli smo s našim malim sinom u Mekku, u društvu žena iz plemena Benu Sad, u potrazi za dojenčadima. Godina je bila sušna i neplodna. Usjevi su uvehli, a stoka presušila tako da smo ostali bez igdje ičega.

Imali smo dvije stare i mršave deve koje nisu davale ni kapi mlijeka. Ja i moj sinčić uzjahali smo jednu, a moj muž je uzjahao drugu, stariju i mršaviju devu . Tako mi Allaha, po cijelu noć nismo mogli ni oka sklopiti od silnog dječijeg plača zbog gladi, jer mu mlijeko iz mojih grudi nije bilo dovoljno, a u devinom vimenu nije bilo mlijeka da ga nahranim. Zbog slabosti i iznemoglosti naše deve, svi su kasnili, pa su se naši saputnici ljutili, jer im je putovanje zbog nas postalo teško.

Nakon dolaska u Mekku i potrage za dojenčetom dogodilo mi se nešto neočekivano. Naime, svakoj ženi ponuđen je dječak Muhammed, sin Abdullahov, ali sve smo ga odbile jer je bio siroče. Govorile smo: ‘Kakve koristi možemo imati od majke djeteta koje oca nema?’ Šta nam može pružiti njegov djed?

Nisu prošla ni dva dana, a sve žene su našle dojenče osim mene. Kada smo se spremali za povratak, rekla sam svome mužu: „Ne želim se vratiti kući i susresti svoj narod praznih ruku bez dojenčeta. Zar ne vidiš da su sve žene našle po jedno dijete. Tako mi Boga, otići ću do onog siročeta i prihvatiti ga.“ Muž mi je rekao: ‘Uredu, prihvati ga. Možda Bog baš u njemu dadne veliko dobro za nas.“

Otišla sam njegovoj majci i uzela ga, a tako mi Allaha, uzela sam ga samo zbog toga što nisam našla nijedno drugo dijete. Nakon što sam se vratila na mjesto gdje smo odsjeli, stavila sam ga u krilo i podojila. U grudima nije bilo mlijeka, ali je tada nadošlo koliko je Allah htio. Dijete se napilo do sitosti, potom je i njegov brat po mlijeku pio koliko je htio. Obojica su nakon toga zaspali. I ja i moj muž legli smo pored njih da spavamo, jer prije toga skoro da nismo ni spavali zbog plača našeg sinčića.

U tom trenutku moj muž se okrenuo prema našoj staroj i mršavoj devi i ugledao vime puno mlijeka. Nije mogao vjerovati svojim očima bio je izvan sebe od iznenađenja. Ustao je, pomuzao devu i napio se mlijeka, a zatim je i meni namuzao mlijeka, te smo zanoćili siti u noći kakva se samo poželjeti može. Ujutro muž mi je rekao: ‘Halima, uzela si blagoslovljeno dijete.’ Rekla sam: ‘Uistinu je tako. Od njega očekujem veliko dobro.’

Pri izlasku iz Mekke uzjahala sam našu staru i iznemoglu devu, a dijete je bilo samnom. I tada se desilo pravo čudo, deva je odjedanput postala hitra tako da je brzo pretekla sve jahalice, i nijedna je nije mogla stići. Ostale žene su mi govorile: ‘Teško tebi, Ebu Zuejbova kćeri, uspori malo! Ta, zar to nije ona tvoja stara deva nakojoj si došla?!’ A ja sam odgovarala: ‘Jeste, to je ona.’ One su u čudu govorile: ‘Tako nam Allaha, nešto se neobično s njom desilo!’.

Nakon napornog puta konačno smo se vratili kući, a tamo su nas čekala nova čuda. Naime, Allahom se kunem da mi nije poznato nijedno mjesto na svijetu tako sušno i teško za život kao što je ono gdje je živjelo pleme Benu Sad. Međutim, uprkos tome, nakon šta sam u našu kuću dovela malog Muhammeda, naše ovce su izlazile na ispašu ujutro, a vraćale se navečer punih vimena. Muzli smo koliko je Allah htio da namuzemo i pili koliko smo htjeli, a drugi nisu mogli namusti ni kap mlijeka.

Ljudi su govorili svojim čobanima: ‘Teško vama, napasajte ovce tamo gdje ih napasaju i čobani Ehu Zuejbove kćerke.’ Tako su i radili. Napasali su ovce zajedno s našima, ali su se one jednako vraćale gladne, bez kapi mlijeka  u vimenu. Berićet i dobro su neprestano pristizali sve dok se nisu napunile dvije godine dojenja i dok ga nisam odbila od svojih grudi.

Tada smo ga vratili majci, a silno smo željeli da ostane kod nas još neko vrijeme, zbog blagoslova koji ga je pratio i berićeta koji je dolazio s njim.

Nekoliko mjeseci nakon toga, dogodilo se nešto što nas je prepalo, uznemirilo i veoma potreslo. Naime, jednoga jutra dijete je izašlo sa svojim bratom po mlijeku da čuvaju omanje stado ovaca iza naših kuća. Ubrzo nakon toga, dijete je dotrčalo i reklo: ‘Spasite moga brata Kurejšiju! Odveli su ga dvojica ljudi u bijelom, povalili na zemlju i razrezali mu grudi.’ Ja i muž smo odmah potrčali prema dječaku. Našli smo ga prestrašenog i preblijedjelog u licu. Nakon tog događaja vratili smo ga majci iz straha da mu se nešto ne dogodi.“

Halima je zaslužila veliku nagradu svojim činom prihvatanja Muhammeda, a.s., u svoje naručje, obzirom na kulturu ponašanja prema siročadima u tom okrutnom vremenu. Tako je zaslužila Poslanikovu, a.s., ljubav, pažnju i poštovanje, a samim time i njegovu veliku naklonost prema toj kategoriji djece. Onaj ko se pobrine za jetima, bit će blizak Muhammedu, a.s., na Sudnjem danu poput dva prsta ruke, a velika je nagrada i za onoga ko jetima samo pomiluje.

Halima es-Sadijje živjela je veoma dugo. Doživjela je da vidi siroče koje je dojila kao vođu Arapa, upućivača i vjerovjesnika svih ljudi. Došla je kod njega nakon što je povjerovala u Knjigu koja mu je objavljena. Čim ju je ugledao, sav ushićen od radosti potrčao je prema njoj govoreći “Majko, majko”. Skinuo je svoj ogrtač i prostro ga da ona sjedne. Ukazao joj je posebne počasti i svim srcem se trudio da je što bolje ugosti. Ashabi su taj nesvakidašnji prizor istinskog dobročinstva prema majci gledali s posebnom pažnjom i divljenjem.

Pronađimo u svojoj zajednici dijete koje nema roditelja i i obradujmo ga bilo čime. Neka to za početak bude najobičniji poklončić, a ako smo u mogućnosti, olakšajmo mu teško djetinjstvo novčanom brigom, stipendijom, povremenim džeparcem ili nagradom za neki njegov uspjeh. Ukoliko u zajednici nema niko, otvorimo vrata doma za nezbrinutu djecu. Tamo ćemo naći razlog zbog kojeg smo u povlaštenom položaju, i kao takvi dužni da pomognemo onima kojima je to potrebno. A našu nagradu odmotat ćemo na Sudnjem danu, kada će nam dobra djela biti jedino čemu ćemo se radovati.

Neka ova priča o Halimi bude naša inspiracija za činjenje dobra prema jetimima, djeci koja nisu kriva što ih je Allah iskušao gubitkom roditelja, a ipak moraju tako da žive. Oni su naše iskušenje i naš test da provjerimo koliko smo saosjećajni, a posebno da provjerimo svoj iman.

Šejla Mujić Kevrić

(Reference preuzete iz knjige „Žene iz vremena poslanstva“, Abdussamed Bušatlić)

Obrada: divithana.com

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close