Haridzije – oni koji ubijaju muslimane, a zapostavljaju nevjernike!

Hafiz el-Hikemi rhm., kaže: „Riječ „haridžija“ je izvedenica od riječi „el-hurudž“ koja u prijevodu znači: napuštanje pokornosti svom pretpostavljenom. Ova riječ je postalo glavno ime i obilježje za „Harurijje“ – one koji su nevjernicima proglašavali sljedbenike kible i grijeha. Osudili su ih na vječni boravak u vatri, a s time su ohalalili i njihove živote i imetke, što su učinili i sa samim ashabima Allahova Poslanika s.a.w.s., prvim prvacima, učesnicima Bedra i ostalih bitnih događaja, pa čak i sa Ali b. Ebi Talibom r.a., Ammar b. Jasirom r.a., Habbabom r.a., i ostalim. Kasnije se ovo ime koristilo za sve one ljude i skupine koji se njihovim pokvarenim stazama uputiše.
 
To što su vjernike proglašavali nevjernicima se kao bumerang vraćalo njima samima zbog nekoliko razloga:

1. Proglašavanje vjernika nevjernikom – ako ne bude bilo ispravno vratiće se onome ko je takav sud donio, kao što je rekao Allahov Poslanik s.a.w.s.:„Koji god čovjek kaže svome bratu: O nevjerniče – neko od njih dvoje je nevjernik. Ili će biti kao što je rečeno ili će se taj sud vratiti onome ko ga je izrekao!“

2. Najviše zbog čega su tekfirili ostale vjernike jeste „nepravedno oduzimanje života drugih ljudi tj. ubistva“ – a oni su najbrži od svih ostalih po pitanju ubijanja ljudi! Osobina haridžija je da ubijaju vjernike dok u životu ostavljaju nevjernike-mušrike.

3. Vjernik, i ako čini izvjesni grijeh, on ga ne smatra halalom-dozvoljenim činom, već ga čini zbog toga što ga je njegova strast savladala i zbog toga što ga je šejtan zaveo, gdje, i preko svega toga, i dalje smatra da je izvjesno ne-djelo, kojeg čini, haram-zabranjeni čin, bivši svjesnim šta ga od šeri'atskih kazni sljeduje zbog toga.

Haridžije ubijaju i oduzimaju živote koje je Allah dž.š., zabranio da se ubijaju, izuzev ako pravda to bude zahtijevala, i uzimaju imetke koje je Allah dž.š., zabranio da se otimaju izuzev ako pravda to bude zahtijevala, i rade tako ružna djela i postupke – smatrajući ih halalom-dozvoljenim, a vrlo dobro znamo da je osoba koja radi grijeh smatrajući ga halalom i dozvoljenim mnogo preča kufra i nevjerstva nego li osoba koja radi grijeh smatrajući ga haramom i zabranjenim.

Po ovom pitanju nema nikakva razilaženja zbog toga što je u pitanju poricanje knjige i onoga s čime je Allah dž.š., poslao poslanike! Ashabi r.a., su se ustezali od tekfira učesnika bitke kod Nehrevana zbog toga što su u pitanju bili mute'evvili – osobe koje su pogrešno rezonovale neke stvari zbog čega su ih nazvali „bugat“ – buntovnicima i kriminalcima!“ (Pogledaj: Me'aridžul-Kabul, 3/1175.)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Rafidije-šije su odbile jasne i ispravne tekstove objave (muhkem), nužno poznate kako učenjacima ovog ummeta tako i ostalima – posebno kada je u pitanju hvaljenje ashaba i iznošenje pohvala na njihov račun uz naznaku na Allahovo dž.š., zadovoljstvo i raziluk s njima, kao i oproštaj im grijeha i prelaženje preko njihovih grešaka od strane Njega dž.š.; obaveza ummeta je da ih voli i da ih slijedi i da im traži oprosta i da se povode za njima u svemu. Šije su sve to odbacile zbog manje jasnih tekstova objave (mutešabih), poput hadisa: „Nemojte se nakon mene vraćati u nevjernike – udarajući vratove jedni drugih!“ Njihova jasna djela i riječi i pokornost su odbacili zbog njihovih manje jasnih djela što su isto učinile i „haridžije“ onda kada su odbacile jasne i ispravne tekstove (muhkemat), koji nas obavezuju na prijateljevanje s vjernicima i voljenje istih pa makar i činili neke grijehe koji mogu biti oprošteni:

1.iskrenom tevbom i istigfarom ili

2.dobrim djelima koji će zbrisati loša djela ili

3.nesrećama i nedaćama koje tkđ. brišu grijehe ili

4.dovom muslimana za njih za vrijeme njihova života ili

5.dovom muslimana nakon njihove smrti ili

6.iskušavanjem u berzahu – zagrobnom životu, ili

7.stajanjem na Sudnjemu Danu, ili

8.šefa'atom-zauzimanjem, onih kojima Allah dž.š., to dozvoli, uz

9.iskrenost tevhida i uz

10.milost Najmilosnijega!

Ovih deset razloga brišu tragove grijeha, a ako to ne budu u stanju onda se mora ići u vatru nakon čega će izaći iz nje! Haridžije su sve ove stavke preskočili i ostavili zbog manje jasnih prijetećih tekstova objave. Odbacili su njihove jasne postupke, iman i pokornost zbog njihovih manje jasnih postupaka koji sa daju shvatiti da su rađeni iz želje za pokornošću Allahu dž.š., zbog čega su i idžtihadili i ulagali intelektualni napor koji ih je naveo da čine to što su činili, zbog čega će sigurno biti nagrađeni!

Neprijatelji ashaba su tekfirili ashabe, živote i imetke su im ohalaljivali, a u najmanju ruku mogli su biti griješnici ali oni koji imaju dovoljno dobrih djela i tevbe i svega ostalog što će anulirati izvjesni grijeh.

Haridžije i šije-rafidije su se složili na jednom – odbijanju i neprihvatanju jasnih tekstova objave (muhkem), i jasnih postupaka vjernika zbog manje jasnih tekstova objave (mutešabih), zbog čega su ashabe protekfirili, ustajući protivu njih svojim sabljama, ubijajući vjernike a zapostavljajući nevjernike!

Fesad i zlo dunjaluka i dina nastaje onda kada se dadne prednost manje jasnim pitanjima i stvarima (mutešabihat), nad jasnim pitanjima i stvarima (muhkemat); onda kada se dadne prednost re'ju i raciji nad šeri'atom i tradicijom; onda kada se dadne prednost havi i strastima nad hidajetom i uputom, a Allah je taj koji pomoći daje!“ (Pogledaj: I'ilamul-Muvekki'in, 2/305.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Haridžije nisu bile aktuelne za vrijeme Poslanika s.a.w.s.; oni su ga cijenili i poštovali, a cijenili su i Ebu Bekra i Omera r.a., ali, nakon što su pretjerali u vjeri i nakon što su prešli određenu granicu – zbog skučenosti njihova mozga i razuma, postali su onakvim kakvim ih je opisao Alija r.a.: „Reci: »Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti & čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?“ (Kehf, 103-104.)

 

Sve navedeno je urodilo time da steknu pokvarena ubjeđenja i vjerovanja, koja su urađala pokvarenim i lošim djelima. Veliki dio ummeta je, zbog njih, proglašen nevjernicima, u vezi čega su se ostali sustegli. Kada je Muhammed s.a.w.s., vidio čovjeka spremnog da prigovara njemu s.a.w.s., zbog „nepravednosti u raspodjeli imetka“ – a sve zbog ličnog džehla, neznanja, ekstremizma i pretjerivanja u vjeri – umišljajući da je samo on prav i pravedan!? – jer je smatrao da je jednaka raspodjela imetka ljudima, bez osvrtanja na to jeli neko zaslužniji od drugog i vrijedniji ili je u pitanju pridobijanje ljudi i srca ili pak neki drugi interes – saznaje se da je ovaj čovjek po imenu Zul-Huvejsira prvak svih kasnijih haridžija, jer ako je on bio u stanju drznuti se na sunnet Allahova Poslanika s.a.w.s., direktno njemu u lice, onda će nakon smrti Poslanika s.a.w.s., a za vrijeme njegovih halifa to biti još diskretnije i gore!

 

Poznavaoci sekti bilježe da su haridžije smatrale dozvoljenim Allahovim poslanicima a.s., to da čine velike i teške grijehe (keba'ir), pa se zbog toga nisu ni osvrtali na sunnet koji je kontrirao njihovom bukvalnom shvatanju Kur'ana, pa makar bio i mutevatir-sunnet u pitanju!“ (Pogledaj: el-Sarim el-Meslul, 1/191.)

Viđeno: 32

44

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close