Imam je vođa i sluga džemata: Bit ću ti prijatelj, bit ću ti „Ebu Bekr“

Bit ću ti prijatelj, bit ću ti „Ebu Bekr“

 

Ebu Bekr[1] es-Siddik, r.a., bio je najbolji prijatelj Resulullahu, a.s. Bijaše prvi odrastao čovjek kome je Resulullah, a.s., ponudio islam i koji ga je bez oklijevanja primio. Bio je od koristi Resulullahu, a.s., u pozivanju u vjeru. Dao je sav svoj imetak na Allahovom Putu. Kada ga Resulullah, a.s., upita šta je ostavio sebi i svojoj porodici od imetka on odgovara: „Svojoj porodici sam ostavio Allaha i Njegovog Poslanika.“ Prvi je povjerovao u Isra i Miradž. Tada je dobio nadimak Es-Siddik.

Zanimljiva je predaja da je u toku Hidžre, putovanja za Medinu, čas išao ispred Poslanika, a.s., čas iza, a čas sa njegove desne, čas sa lijeve strane iz straha da neko ne bi naudio Resulullahu, a.s.

Sam boravak u pećini Sevr je znakovit, kada Ebu Bekr začeplja rupe po pećini da ne bi neka od životinja ujela Resulullaha, a.s. Kada škorpija ujeda Ebu Bekra, r.a., a na krilu mu Resulullahova, a.s., glava, od bola mu padaju suze sa lica na Resulullahovo, a.s., lice, a Ebu Bekr, r.a., se ne pomijera. To probudi Resulullaha, a.s., koji pređe rukom preko rane i ona bi izliječena.

Ebu Bekrova djeca su bila mobilizirana i u toku Hidžre. Esma i Abdullah su svaki dan boravka u pećini Sevr donosili informacije iz Mekke.

 

Imam je vođa i sluga džemata

S obzirom na to da ulema-imami obavljaju istu misiju kao i Božiji poslanici, pozivaju na dobro, a odvraćaju od zla, potrebno je da imaju pomagače. To su članovi njihovih porodica, članovi džematskih odbora, ili članovi drugih tijela, poput građevinskih odbora. Međutim, potreban je širi krug ljudi od kojih će biti jedan najbolji. Imamu je potreban pomagač na putu pozivanja u svim segmentima imamske misije. Sve džematlije koje za sebe smatraju da su na Pravom putu trebaju se takmičiti da budu prvi. Da budu „Ebu Bekr“.

Za Ebu Bekra možemo kazati da je bio u službi Resulullahu, a.s., ali i njegova porodica i njegov imetak. Sve što je imao stavio je u službu Allahu i Njegovom Poslaniku. Zato ne čudi izjava Omera el-Hattaba, r.a., kada je rekao: „Kada bi se mjerio iman Ebu Bekra i iman svih stanovnika zemlje, prevagnuo bi iman Ebu Bekra!“

Tragao sam za odgovorom zašto je Ebu Bekr dobio takav nadimak i nisam našao precizan odgovor. On nije otac Bekra da je Ebu Bekr, ali jedno od značenja Bekr jeste ranoranilac. Ranoranilac, onaj ko porani je uvijek prvi.

Navest ćemo primjer povjerenja Resulullaha, a.s., u svoje prijatelje. Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., nekon jednog sabah namaza, obrativši se ashabima, govorio o čovjeku koji je pretovario kravu, na što mu je ona progovorila i rekla da ona nije za to stvorena. Ashabi su u čudu povikali: „Subhanallah, krava progovorila!?“, na to je Vjerovjesnik, a.s., konstatirao: „U to vjerujem ja, Ebu Bekr i Omer.“ (Buhari) Svi ashabi su kao zvijezde, za kojim god se uputimo nećemo pogriješiti, ali su se neki iz te zlatne skupine isticali.

Resulullahov, a.s., najveći pomagač bio je prijatelj Ebu Bekr, r.a., Ibrahimov, a.s., pomagač je bio sin Ismail, a.s., Šuajbov, a.s., pomagač bio je Musa, a.s., Musaov, a.s., pomagač bio je brat Harun, a.s., Isaa, a.s., su pomogli učenici-havarijjuni. Allahova pomoć Njegovim poslanicima je neupitna, međutim, znakovit je ljudski faktor pomoći ili suprotstavljanja misiji poslanika. Hipotetički kazano neuspjeh je za Nuha to što ga supruga i sin nisu podržali. Teško mu to pada. Stvarni nesretnici su upravo njih dvoje, ali izostanak porodične podrške Nuhu, a.s., je obilježilo njegovo poslanstvo. Ibrahimu, a.s., se suprotstavio otac Azer, Muhammedu, a.s., se suprotstavlja amidža Ebu Leheb, Lutu, a.s., se suprotstavila supruga. Svi poslanici su tragali za podrškom, za pomagačima prvo u svojim porodicama. Božiji poslanici su bili ljudi, poslati ljudima, metode koje su koristili pozivajući ljude u vjeru su bile ljudske. Problemi s kojima su se susretali su ljudske prirode tako da im je i Božija pomoć dolazila preko ljudi.

Primjer Hidžre je veoma slikovit. Ebu Bekr, r.a., je Poslanikov, a.s., pratilac tokom cijelog tog putovanja, međutim, ako ovo putovanje posmatramo u širem kontekstu, a Hidžru posmatramo kao jedno cjeloživotno putovanje prema Cilju, onda je Ebu Bekr, r.a., kroz cijelo to putovanje, Resulullahovo poslanstvo, bio Resulullahu, a.s., od najveće pomoći.

Pomoć koju pruža Ebu Bekr, r.a., Poslaniku, a.s., je od koristi zajednici, međutim ta pomoć neprestano ide u korist Ebu Bekru, r.a. Ebu Bekr, r.a., je sebe izgradio takvim ponašanjem i povjerenjem da je za života Resulullaha, a.s., bio mnogo puta imam ljudima u džamiji. Predvodio je sabah namaz i onog ponedjeljka kada je Resulullah, a.s., posljednji put vidio ashabe u džamiji, na namazu jer je u jutarnjim satima preselio na Ahiret.

 

Imam, da bi dobio povjerenje i pomoć džematlija, on im mora biti učitelj i primjerom pokazati kako treba nositi džemat na svojim plećima. Imam treba da zna da je on po riječima Resulullaha, a.s.: „Vođa ljudi je njihov sluga.“ Imam treba biti na usluzi džematlijama, kao što je to bio Resulullah, a.s. Svjetlo iz imamovog života koje osvjetljava džematlije treba da osvijetli i zapali iskre imana u prsima „Ebu Bekra“.

S obzirom na to da ulema-imami obavljaju istu misiju kao i Božiji poslanici, pozivaju na dobro, a odvraćaju od zla, potrebno je da imaju pomagače. To su članovi njihovih porodica, članovi džematskih odbora, ili članovi drugih tijela, poput građevinskih odbora. Međutim, potreban je širi krug ljudi od kojih će biti jedan najbolji. Imamu je potreban pomagač na putu pozivanja u svim segmentima imamske misije. Sve džematlije koje za sebe smatraju da su na Pravom putu trebaju se takmičiti da budu prvi. Da budu „Ebu Bekr“. Oni svojim doprinosom trebaju dokazati da su prvi. Kaži: „Ja ću ti efendija biti pratilac i pomagač na koga se možeš osloniti u svako doba dana i noći.“ Takmičimo se u dobru. I bolji od nas su se takmičili u dobru i hizmetu. Kada bi Omer, r.a., htio da učini neko veliko djelo pa se potrudio, a Ebu Bekr, r.a., to prije njega uradi, on bi govorio: „Znam da me samo ti možeš u ovome preteći.“

Nekoliko primjera pomoći imamu:

Primjer pomoći od oca: Jedan profesor, u medresi, nam je pričao dok je radio kao imam, kada bi donio takvime u džamiju i ponudio džematlijama, njegov otac bi prvi rekao: „Hoću ja“, tako se i druge džematlije počnu javljati.

Pomoć djeda: Jedan imam je imao djeda koji je unuka-imama mnogo volio, njime se ponosio, i koji ga je u imamskoj misiji uvijek podržavao. Jedan od načina podrške je i to da bi nakon održanog vaza u nekoj od mubarek noći djed govorio: „Imam 75 godina, slušao sam u svom životu mnoge imame, ali ovo večeras nikad nisam čuo!“ I uz kahvu bi djed znao da ponovi cijeli vaz što je unuk-imam vazio.

Pomoć amidže: Čuo sam jednog džematliju koji kaže efendiji, svom bratiću, u povjerenju: „Čujem da tražiš od džematlija novac da nagradiš i počastiš učenike u mektebu. Nemoj to više raditi, sve što je do 100 KM obrati se meni, ja ću ti dati.“

Pomoć džematlije: Imao sam džematliju. Bio je hadžija, nije bio u džematskom odboru. Bio mi je velika podrška u radu. Bio je veoma cijenjen u džematu. Ako bih ga upitao za savjet on bi me posavjetovao. Taj naš dogovor, kada bih iznio pred džemat ili džematski odbor, svi bi to prihvaćali. Ako bismo se on i ja usaglasili da neki projekat nije baš prihvatljiv, zaista bih u razgovoru sa ljudima uvidio da ima mnogo onih koji odbijaju taj projekat. Kada je hadžija preselio na Ahiret, osjetio sam veliku prazninu u svome životu i imamskom pozivu. Mnogo puta sam ga, a i sada to činim, sa poštovanjem spominjao i mnogo puta mi je nedostajao kada sam bio u dilemi kako dalje, i šta dalje. Niko njemu sličan nije bio tako širokih pogleda, toliko imanski dominantan, u narodu ugledan i sa tridesetak godina iskustva u radu džemata da bi popunio tu prazninu.

Biti prijatelj

Za Ebu Bekra, r.a., Resulullah, a.s., je rekao: „Kada bih sebi uzimao prisnog prijatelja (halila), uzeo bih, prije svih Ebu Bekra es-Siddika.“ (Buhari i Muslim)

Postavljamo pitanje: ko nam je prijatelj? Da li je džematliji njegov efendija prijatelj, a ko je efendiji od džematlija prijatelj? Efendiji trebaju biti sve njegove džematlije prijatelji, ali „Ebu Bekra“ ne bira samo on već džematlija sam sebe kandidira da bude na pomoći imamu. To je džematlija prvorazrednog morala, od svih džematlija visoko poštovan. On visoko cijeni svoga imama i ima veliko povjerenje u Islamsku zajednicu. Taj džematlija se osjeća dijelom Ummeta. On želi dati svoj doprinos u izgradnji i napretku Zajednice. Njemu je džamija druga kuća, a interesi vjere često ispred interesa vlastite porodice. On je hizmećar džamiji. Bori se da obezbijedi ogrijev za džamiju, a za svoju kuću još nije obezbijedio. Bori se da uredi mezarje i harem džamije, a još nije svoje kućne obaveze pospremio. Bori se da džamija, mekteb, imamska kuća imaju sve najbolje potrebne uvjete za rad, iako on u vlastitoj kući nema takve uvjete. Za takvog džematliju imam je velikan.

Pripremajući se za jednu od džematskih svečanosti i unoseći sokove i ostale potrepštine u džamiju jedan od džematlija reče imamu: „Nemoj ti, efendija, to unositi, mi ćemo.“ Efendija odgovara: „Neka, nije meni teško.“ A džematlija istrajava i dodaje: „Nemoj, ti si naš velikan!“ Ove riječi su tog džematliju postavile na jednu deredžu i otkrile nur koji sija u njegovim prsima. Jer on ne misli ovako samo o trenutnom imamu, ovo je on mislio i potvrđivao i prema prethodnom imamu.

 

Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda od 15. oktobra

 

 

 

[1] Ime Ebu Bekru je Abdullah ibn Ebu Kuhafa. A Ebu Bekr mu je nadimak.

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close