Iskrena ispovijest Kakanjca nakon godinu dana života u Njemačkoj

Iskrena ispovijest Kakanjca nakon godinu dana života u Njemačkoj

Veliki broj građana BiH zbog poznate situacije u državi i nebrige vlasti posebno za mlade sve više se odlučuju na život u inostranstvu. Najčešće mladi iz BiH odlaze u Njemačku, gdje mnogo lakše nego u BiH uspijevaju živjeti normalan život.
boris-franjic-696×456
Jedan od njih je i Boris Franjić, diplomirani ekonomista iz Kaknja, koji već godinu dana živi i radi u Stuttgartu.

Na Facebooku je podijelio svoja pozitivna i negativna iskustva, a njegov post portal Fokus.ba prenio u cijelosti:

Danas je tačno godinu dana kako sam se preselio u Stuttgart.

Prekratko je to vrijeme da bi se napravilo bilo šta veliko, a ipak sasvim dovoljno vrijeme da se ucrta trasa za sigurnu i bezbrižnu budućnost.

Sjećam se dobro te večeri prije odlaska. Prijatelji, oni najbolji, polako se okupljaju kod mene u kafiću. Niko ne fali, a nema niko ni viška, samo jedan nije bio tu, on živi u Sarajevu pa sam otišao do njega dan prije da mu javim da idem. Onako nepozvani dolaze sami od sebe, znaju dobro gdje će me pronaći.

Došli da me isprate. A ja? Ja sam se osjećao kao da me ispraćaju na posljednji počinak a ne u Njemačku.

Oni su nešto pričali cijelu noć, čisto da se nešto priča, i da mene malo zabave. Ja sam uglavnom šutio znajući da ću rano ujutro u auto staviti 30 godina svog života, školovanja, fakulteta, rada, uspomena, truda, odricanja, 30 godina prijateljstava i tek pokoji odjevni predmet i krenuti sve ispočetka.

Valjalo je tu noć preživjeti, kao i svaki onaj prijateljski zagrljaj i jak stisak, kao da te grle posljednji put i ne bi te pustili do ujutro… Pa onda na red dođu roditelji, majčine suze i otac koji se kobajagi dobro drži.

E kad tu noć preživiš, dva puta trepneš, pogledaš na kalendar kad ono 20. septembar 2017. godine, shvatiš da je prošlo godinu dana kako živiš u Njemačkoj.

E to je Njemačka. Mjesto gdje vrijeme brzo leti. I sve možeš napraviti, raditi i zaraditi samo ne možeš kupiti vrijeme. Kad malo mučneš glavom i analiziraš zašto je to tako, shvatiš da ti je ovdje ponuđeno toliko mogućnosti da ti treba bar 9 života kako bi petinu od njih iskoristio.

Nije do vremena, nego je do mogućnosti.

U Bosni ih uglavnom nemaš, a i kad ti se ukaže prilika strahuješ ko će ti to sve pokvariti. Njemačka je zemlja bez straha i to je najveće bogatstvo koje nama bosancima neko može ponuditi.

Nemaš straha hoćeš li pronaći posao, a kamo li straha da li ćeš ga izgubiti. S vremenom kako napreduješ s jezikom samo ti se otvaraju nove mogućnosti i bolji poslovi. Nemaš straha da osnuješ porodicu. Jer dvoje u kući sa minimalnim platama može da plati stan i režije, hrane u izobilju, lijepo i novo neko prosječno auto, putovanje ljeti 3 sedmice na Majorku, zimi na 2 sedmice na Alpe, te da se svaki vikend negdje izvedeš, neko jezero, roštilj uz prijatelje, park, zološki vrt, ili večera u restoranu. Reklo bi se da se živi ko’ nekad u Jugoslaviji.

Što se tiče Njemaca, tu su iskustva različita.

Ono što sam ih ja upoznao jako su susretljivi i ljubazni, spremni su pomoći, drže do porodice, i nisu cicije u kafani. Postoje i oni neki drugi Njemci, da budem iskren o njima sam samo čuo, al ih kao takve nisam upoznao.

E ko ima smisla za privatni biznis i hoće da se bavi time to je već druga priča. Kažu da šira regija ovog grada obuhvata negdje oko 3,5 miliona stanovnika koji većinom rade u Mercedesu, Porscheu i Boschu ili nekoj manjoj firmi koja se opet naslanja na ova tri giganta.

Veliko tržište, mnogo novca u opticaju, naplata brza, kompenzacije skoro da i nema. Potrebno je malo sluha za biznis, lijepa ideja, određena količnina početnog kapitala i mogu se čuda napraviti.

I sve je to ok, al onda na red dođe ljubav prema domovini. Sve te nešto dole opet vuče.
Iako si stekao već ovdje puno poznanstava, poneko prijateljstvo, fale ti prijatelji s kojima si odrastao, gimnaziju ili fakultet završio, prijatelji s kojima si radio.

Kreneš u Bosnu, onako već u Sloveniji srce ti jako lupa dok vrtiš one radio stanice i slušaš emisije koje prilično razumiješ.

Kad već dođeš u Bosnu nakon 3 sata shvatiš zašto si otišao u Njemačku. Shvatiš da ti ne nedostaje Bosna kao sistem, nego Bosna u smislu tvojih prijatelja.

I najradije bi ih sve natrpao u jedan veliki autobus i doveo sebi. I kad bih to uradio…pitanje koliko bi mi Bosna nedostajala.

Usput, to i pokušavam. Pokušavam ih nagovoriti da dođu kod mene živjeti, da se presele. Nisu zaslužili da žive u neizvjesnosti, da im neko vrijeđa inteligenciju. Nisu zaslužili da ih neko dijeli, jer nisu tako odgojeni. Njemačka je država za njih, država u kojoj kao svog zemljaka prepoznaješ svakog onog ko je rođen od Bugarske do Beča.

E sad zamislite koliko je ovakvih kao ja koji pokušavaju sve svoje drugove dovesti u Njemačku.

Ko će ostati dole živjeti? Ostat će neko, al sve manje i manje onih ljudi s kojima sam ja tu državu vidio prosperitetnom. Nažalost!!!, napisao je Boris na Facebooku.

(Bportal.ba/Fokus.ba)

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close