Istraživanja: BiH prva u Evropi po broju kladionica

Izvor: Preporod

„O vjernici, vino, kocka, kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo. Zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja namaza odvrati. Pa hoćete li se okaniti?“ (Kur`an, El-Maide, 90-91)

Nije nepoznato da sa porastom ekonomske krize određen broj ljudi nastoji naći izlaz iz nje na lagan i brz način, a jedan od najčešćih i najmasovnijih su igre na sreću, kojih, na žalost, nisu pošteđena ni djeca. Neka istraživanja pokazuju da je Bosna i Hercegovina prva u Evropi po broju kladionica u odnosu na broj stanovnika. Procjene govore da u BiH oko pola miliona ljudi redovno igraju igre na sreću i posjećuju kladionice, koje se sve više i sve češće otvaraju i u blizini škola, kako bi namamili i učenike da se klade, odnosno da kockaju. Nisu rijetki slučajevi da se klade i osnovci, čak i u društvu očeva koji ih „instruiraju“ na licu mjesta, a sve češće i majki, jer kriza ni žene ne ostavlja imunima u odnosu na određene tipove igara na sreću. Česti su slučajevi da roditelji i učenici, a sve češće i nastavnici i učenici istovremeno, u istoj kladionici, ispunjavaju kladioničke listiće, ili ispinjavaju listiće lota i drugih igara na sreću. Nerijetko nastavnici pošalju učenike da im uplate ispunjene kombonacije, ili kupe listiće za klađenje, umjesto da ih odvraćaju od kocke, između ostalog, držeći i prigodna predavanja u tom smislu, ističući koliko je kocka štetna i po pojedinca i društvo. Međutim, sve dublja ekonomska kriza izaziva i sve veću krizu morala. Umjesto odvraćanja od kocke i učenja da se samo radom može iz krize, pojedini roditelji i pedagozi čak podstiču kocku međusobno, ali i među najmlađima, kojima bi trebali biti uzor, uvjeravajući ih u zabludu da se i na lagan način može dokopati novca i bogatstva. Kad kocka, kao jedan od najopasnijih poroka, uzme maha ona postaje bolest i pojedinca i kolektiviteta. Ako se strastveni igrači igara na sreću na vrijeme ne distanciraju, ili ne obuzdaju, kocka se dok traje novca, kad ga nestane kocka se u lične i porodične stvari, u imovinu teško stečenu, u automobile, kuće, stanove, čak u članove porodice (ženu, kćerku, sestru…) pa i u vlastiti život, katkad kladeći se i sam sa sobom („ruski rulet“) što često završava kockarskim rulet-suicidom.

U svim porama života

Kocka je zarazna bolest društva koja vremenom, a posebno u potrošačkom društvu i u vrijeme većih ekonomskih kriza poprima obilježja epidemije, pa i pandemije, brzo se šireći od pojedinca na članove porodice, komšije, prijatelje, kolege na poslu i u školi, na ulici…i sve je raznolikija. Sve se više igrama na sreću odaju i žene, pa i maloljetne djevojčice prateći trend svojih vršnjaka. I sve se više uvrježuje shvatanje da je sudjelovanje u klađenju i igrama na sreću „in“ i znak„prestiža“, „modni trend“. Zbog toga se sve više pojavljuje novih igara na sreću, a stare se modernizuju, kako bi se kockalo brže i više, kako bi vlasnici kockarnica imali što veći profit, a obični igrači što veću želju za kockanjem, zapadajući sve dublje i dublje u iluziju dobitka i brzog bogaćenja, a zapravo svo vrijeme samo rasipajući vlastiti novac, vrijeme, energiju, zdravlje, nerve, moralne vrijednosti, vjeru…i zapostavljajući sve više samog sebe, a posebno članove porodice za koje su odgovorni, te zdravi dio društvene zajednice. Odrasla čovjeka, studenta, srednjoškolca, ili pak osnovca, koji posjećuju kladionice, više zanimaju različite „dobitne kombinacije“ i to kako prevariti „stroj za varanje“ tj. različite kladioničke i kockarske aparate i prevarantske aranžmane, nego problemi na radnom mjestu, na studiju u školi. Oni daleko više vremena provode hazardirajući, pričajući i razmišljajući o kladionicama i drugim igrama na sreću nego rješavajući najživotnije probleme kojih je posebno na pretek u vremenima krize. I umjesto da se sva energija i znanje upotrijebe za traženja izlaza iz kriza, ljudi kockanjem zapadaju još dublje u krizu, jer se nerješavanjem, ili sporijim rješavanjem uzroka krize ona duže zadržava, a samim tim i potreba za hazardnim „rješenjima“ postaje masovnija i ubitačnija kako za individuma tako i za kolektivitet i drušvo u cjelini. Čak se dešava da oni koji sku skloni kladionicama i igrama na sreću one koji to ne praktikuju smatraju „nesposobnima, konzervativnima, nesretnima…“, pa i „priglupima“ jer „ne znaju igrati“ ili „ne žele“ brzu i lagodnu zaradu. Igrači na sreću sve se više grupišu, nastupaju sve masovnije, sve ih je više poput gljiva nakon kiše, i sve se više ponašaju poput navijačkih skupina na stadionima, ponekad postajući obična rulja, ali i dio sistema organizirane mafije (namještanje utakmica, podmićivanje sudija…) a sve u svrhu realiziranja želje za brzom zaradom koja nikad nije dovoljna, jer svaki dobitak ako ga ko nekad i osvoji produbljuje želju za još, za više, pa se ulozi udvostručuju, utrostručjuju…nakon čega se u pravilu gubi, pa ide sve od početka. Skoro da je postalo pravilo da ako neko i zareda veće dobitke jednom, dvaput…da se ruleti i drugi kockarski aparati po pravilu stave u fazu „hlađenja“ ili se „ljubazno“ od strane ljudi-gorila potencijalni dobitnici zamole diskretno da iziđu i da se više ne vraćaju.

„Kec za Barcelonu, čista dvojka za Inter…ko bi mogao pobijediti u finalu NBA lige?…Koji je konj favorit u utrci? Ko je pobijedio u automobilizmu, borbi pasa, bikova,pijetlova, ljudi…? Pao sam na jednom. Broj mi falio za bingo. Koliki je džek-pot u ovom kolu? Jesi li uplatio loto? Kupio sam žuti bingo u Zenici, tamo najviše dobivaju… Sine, ne zaboravi kupiti mi bingo…“ najčešće su riječi koje se mogu čuti unutar ljudskih domova, kladionica i oko njih, pa i dalje. Roditelj koji zamoli dijete da mu kupi bingo najčešće ga zaboravi pitati je li uradio svu zadaću, kako stoji sa ocjenama. Takav roditelj je u kladionicama skoro svakodnevno, u školi na informacijama rijetko ili nikad. Zato i ne čudi izjava jednog od brojnih klinaca koji se već klade i kockaju: „Počeo sam sa 14 godina ići u kladionice sa starijim drugovima, a redovno kupujem i listiće za razne igre na sreću. Inače, loše se osjećam ako jedan dan preskočim da barem na nečemu ne okušam sreću“, izjavio je jedan srednjoškolac.

Pasionirani igrači na sreću vide samo novac i žele samo novac. U tu svrhu se služe i različitom trikovima kako pobijediti protivnika ili automate u klađenju i kocki. I najgora je stvar što i nakon prvog gubljenja kocka i klađenje se nastavljaju nadajući se sreći kad-tad i tako se „igrači“ sve više dovode u zavisnost o ovim igrama, koje su i po definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ozbiljna bolest ovisnosti, poput narkomanije ili alkoholizma. Psihijatri smatraju da je kockarska ovisnost poremećaj ličnosti i teže psihičko oboljenje, koje za razliku od alkoholizma ili narkomanije teže prepoznajemo. Klađenje i kockanje započinje individualno i u najužim grupama, da bi vremenom poprimalo sve masovnije forme i postajalo ne samo individualni i grupni, već i ozbiljan socijalno-psihološki problem i poremećaj društva. Ako se u BiH kladi i igra igre na sreću pola miliona ljudi, to je ¼ društva računajući i najmanju djecu, što je zaista zabrinjavajući broj. Ali i djeca sve više postaju dio hazardera, jer nemali broj klinaca će vam izjaviti da su prvi put igrali igre na sreću, ili se kladili u kladionicama, u društvu sa ocem!

Da bi se što više ljudi navuklo na igre i da bi im se probudio kockarski poriv sve se više koriste i različite igrice na internetu, pa čak i u mobitelima i drugim sredstvima komuniciranja. Za početak je važno izazvati poriv za pobjedom, ali ne u nekoj takmičarskoj igrici, ili igri bez novca i klađenja, već u agresivnoj igrici dangubi koja samo otupljuje intelekt igrača, a posebno djece, ali i koja je sve podesnija i za prva mala klađenja makar i za prvi uloženi fening, jer od sitna se i započinje kockati u nadi da će se zgrnuti bogatstvo. U tu svrhu se nerijetko organiziraju i kladionice i igre u tzv. „humanitarne svrhe“, premda se u praksi najčešće pokaže to krinkom za pridobijanje i onih koji nikad nisu igrali, ili se kladili, da to oprobaju, jer će novac navodno biti dat nekom za liječenje, za izgradnju kakvog objekta i sl. a zapravo se najčešće radi o običnoj višestrukoj prevari i pranju novca, nekad toliko opasnima da neke zemlje posegnu i za represivnim mjerama, pa neke igre protjeraju u egzil u druge zemlje, poput ruleta protjeranog iz Rusije u Crnu Goru i Srbiju.

Kocka je po mišljenu muslimanskih učenjaka sredstvo uništenja imetka, ona ubija nagon za akcijom, stvaralaštvom, ljepotom, vjerom i oslanja se na dobit bez ikakvog posebnog truda. Kocka je pretpostavka rušenja porodice, razvoda brakova, osiromašenja i opasnost i za najmlađe koji uče od starijih. Kocka je sticanje imetka na nedozvoljen način i haram, bez obzira i na pravila po kojima se dešava. Kocka je često uzrok još većih nesreća: krađa, pljački, ubistava, samoubistava… Ona ubija strpljenje, fizički i psihički ubija ličnost, dovodi do deformiteta i poremećaja, redovnih stresova i strahova, šokova, rijetkih iznenadnih radosti u slučaju naglog dobitka, što sve negativno djeluje na čovjeka, koji se privikava na lijenost i nerad, na lažnu nadu u dobitak, bacanjem sve više novca u nepovrat, a u nedostatku novca kao zalog i ostale imovine do potpunog raskućenja, da bi zalog na kraju bile i kćeri, sestre, žene, pa i vlastiti životi u slučaju neispunjenja kockarskih dugovanja ili snova, nastalih u kući, školi, na radnom mjestu, na ulici, u kasinu, kladionici, u klubovima, avionima, restoranima, vozovima, na brodovima, izletima…svugdje i svagda.

Opklade su izmišljene u Francuskoj 1860. godine odakle su se raširile u Veliku Britaniju, ostale evropske zemlje, Australiju, SAD…Britanski kolonisti su opklade prenijeli u Egipat 1911. godine gdje su zaživjele i među muslimanima. Najpoznatije su opklade u konjske trke, potom u automobilističke i moto trke, trke pasa, a od borbi borbe bikova, pasa, ljudi…

U islamu su dozvoljene trke konja i deva ali ne u svrhu klađenja već takmičenja i džihada, u svrhu ljepote i odmjeravanja vještina i snage, izgradnje ponosa zajednice i podsticaja drugih da budu bolji, ali u zdravoj konkurenciji, ne nanoseći štetu ni drugom ni sebi. Islam ne brani nijednu zdravu takmičarsku igru (agon) u kojoj, uz ispoljavanje snage, vještina i izdržljivosti do izražaja dolaze i kreativnost, sloboda pojedinca, humanizam i društvenost. On nema ništa protiv ni igara prerušavanja (mimikri) pogotovo ako ljudi oponašaju pozitivne uzore, niti pak protiv igara zanosa (ilinx) ako su u duhu vjere i ako nemaju u sebi poročkih i nehumanih sadržaja. Islam se protivi jedino igrama na sreću (alea) jer su najmanje korisne i najviše štetne od svih, jer, čak i kad nije novac ulog ipak su danguba i alijenacija, kako pojedinca tako i kolektiva, a posebno su to kad se kocka, dakle, igra za novac, ili za neku drugu vrijednost, pa i čovjeka kao zaolog.

 

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close