Je li papa Franjo naučio lekciju iz historije Iraka?

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Nedavna posjeta pape Franje Iraku, koja se trebala dogoditi prošle godine, ali je odgođena zbog virusa Korona, bila je široko popraćena u medijima širom svijeta. Naravno, ova posjeta je imala veliku važnost, jer je bila prva za papu Franju nakon njegove obustave stranih posjeta na 15 mjeseci zbog pandemije, i, što je najvažnije, prva njegova posjeta bila je muslimanskoj zemlji.

Koji je smisao ove posjete Iraku, zemlji koju prije nije posjetio nijedan papa, i šta papa može tražiti u Iraku u tako teško vrijeme?

Posjeta pape Franje Iraku trajala je 3 dana, tokom koje se sastao sa iračkim predsjednikom Barham Salihom u Bagdadu i sa šiijskim vođom ajatolahom Ali el-Sistanijem u Nedžefu, da bi svoju posjetu zaključio sastankom s predsjednikom sjevernog Iraka, Nechirvanom Barzanijem u Erbilu.

U službenim procjenama ove posjete naglašeno je da je cilj bio povećati dijalog između muslimana i kršćana. S druge strane, ta posjeta imala je za cilj i pružanje moralne podrške kršćanima na Bliskom istoku, posebno iračkim kršćanima, čiji se broj dramatično smanjio od 2003. godine.

Stanje u današnjem Iraku pruža savršenu priliku za usporedbu kršćana koji žive u muslimanskim društvima s muslimanima koji žive u kršćanskim društvima. Istovremeno, ovdje se pruža dobra prilika da se otkrije šta se dogodilo sa stanovništvom, i muslimanskim i kršćanskim podjednako, kao rezultat napada pokrenutih na “muslimanski” Bliski istok, koji je George Bush mlađi opisao kao “križarski rat”.

Broj kršćana u Iraku danas se procjenjuje na nekih 400.000, nakon što ih je bilo milion i pol prije prvog napada na Irak 1991. godine. Možda papina posjeta Iraku vidi muslimane kao razlog ovog pogoršanja, pa je stoga došao pružiti moralnu podršku kršćanima koji se osjećaju ugroženima od muslimanske većine. Međutim, u stvarnosti niko ne sumnja da će se ova moralna podrška pretvoriti u novu agresiju na ovu muslimansku većinu.

I ne bi li najvažnije pitanje trebalo biti: kako su kršćani mogli živjeti kroz dugu historiju u muslimanskom društvu? Zapravo, razlog našeg preokretanja ovog pitanja je duboko neznanje, do te mjere da se ”zaboravilo” da je kroz historiju muslimanska zajednica, kao ni jedna druga zajednica, pokazala kulturni i vjerski pluralizam.

Pravi razlog ostanka i opstanka kršćana u Iraku, Siriji, Egiptu, na Balkanu i u Anadoliji dugi niz stoljeća, nije zbog toga što su kršćani bili privrženi svojoj vjeri, već zbog zakonskih garancija koje su im date unutar muslimanskih društava, kao i tolerancije koja je vladala u to vrijeme. Zahvaljujući toj toleranciji, papa je danas mogao vidjeti kršćane tokom svoje posjete Iraku.

Nažalost, ne možemo na isti način razmišljati i u obrnutom smjeru. Drugim riječima, muslimanski vođa danas ne može posjetiti muslimansku zajednicu – čak i da je ne znam koliko malobrojna – koja je do danas preživjela u Endelusu, odnosno Španiji. Iako su muslimani tamo vladali skoro 800 godina, nijedan muslimanski vođa ne može ih danas posjetiti da im pruži moralnu podršku, jer su od tih muslimana ostale samo uspomene i sjećanja ili knjige koje su tamo napisane.

Kada neki govore o padu broja kršćana danas u Iraku, mora se imati na umu da nije samo smanjen broj kršćana, već i broj muslimana, i muslimani su, sa svim njihovim sektaškim komponentama, doživjeli neopisiva stradanja kao rezultat tridesetogodišnjih uzastopnih krstaških napada. Naročito su pogođeni muslimani sunije, koji su bili izloženi kontinuiranim masakrima, kao i procesu raseljavanja i promjeni demografske slike Iraka.

No, uprkos tome, Irak je i danas živ sa svojim jedinstvenim spektrom Arapa, Kurda, Turaka, šiija, sunija, katolika, Kaldejaca, Asiraca, Jezidija, Židova i Sabejaca, i Irak i dalje odražava sve tragove ove bogate kulturne raznolikosti, i ova kulturna raznolikost je, naravno, oblikovana prije početka novih križarskih ratova 1990.

Taj multikulturalizam se i dalje može sačuvati, uprkos nestabilnosti i usprkos prolivenoj krvi. To se može učiniti sve dok se ostali drže podalje od mjesta događaja, dok se ne miješaju i ne remete atmosferu.

Polazeći od ove činjenice, jasno je da papa Franjo nema mnogo toga što može ponuditi i pokloniti Iraku. Međutim, pred njim je mnogo toga što bi mogao naučiti, ako samo malo otvori srce.

Papa, koji se potrudio i došao u Irak da tamošnjim stanovnicima preporuči mir i bratstvo, postigao bi veću korist da je tu poruku uputio svojim sunarodnicima. Jer korijen problema ne leži ni u čemu drugom osim u beskrajnim kolonijalnim ambicijama njegovih sunarodnika.

 

saff.ba

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close