JE LI TEŽE DJECU ODGOJITI U BOSNI I SANDŽAKU ILI NA ZAPADU?

U posljednja cetiri mjeseca stalno sam na putovanjima po Zapadnoj Evropi, u bosnjackim dzematima i centrima, medju nasim narodom koji godinama i decenijama zivi tamo. Poslije Slovenije, Austrije i Svajcarske, uslijedilo je druzenje sa zenama u dzematima u Njemackoj, Holandiji, Luksemburgu, Belgiji…  svuda gdje se prosuo nas narod pocev od devedesetih, pa  i kasnijih godina.
SS sabri
Druzenje i obilasci su jos u toku i trajat ce do polovine februara. Gdje god odem, uporedjujem nas muslimane sa nemuslimanima iz tih zemalja, nacin ponasanja, ophodjenja, kulturu, tradiciju, navike i na svakom druzenju propitujem zene o tome kako zive u tim zemljama, da li je prakticiranje islama otezano ili olaksano, je li tesko odgojiti djecu u duhu svoje kulture, vjere i tradicje u okruzenju koje ne gaji uvjerenja identicna nasim isl. O tome cesto razmisljam i razgovaram sa svojom porodicom putujuci od mjesta do mjesta. Uvijek im porucim da od drustva u kom zive uzmu najbolje kada su u pitanju njihovi adeti, kultura I sl., ono sto se podudara s nasim nacinom zivota I odgoja, a da sve mimo toga ostavljaju iza ulaznih vrata svog doma ukazujuci djeci na ljepotu onog naseg i ruzne posljedice “onog njihovog” koje su upakovali u demokratiju, slobodu izbora I sl.
Neki se zale da je ovdje na Zapadu djecu tesko odgojiti u islamskom duhu.
Meni se nekako cini da je možda podjednako teško dobro odgojiti djecu bilo u svojoj zemlji (Bosni, Sandžaku) bilo u inostranstvu (Zapadu). Negdje postoje prednosti, negdje je više mahana i otežavajućih faktora. I odgojene i neodgojene djece ima na svakom terenu. Nekad pomislim da se slab roditelj samo brani time da je ovdje ili onamo teško odgojiti dijete.
Na kraju, mi smo sami izabrali gdje ćemo ih odgajati i nemojmo se žaliti na sredinu. Zasucimo mentalne rukave i fokusirajmo se na dijete. Od kukanja nema fajde. Čitajmo. Istražujmo. Isprobavajmo načine dobrog odgoja. Učimo od ljudi koji imaju dobro odgojenu djecu.
Ovo koliko hodam po svijetu i koliko posmatram oko sebe primjetila sam da roditelj – vjernik uvijek dobro odgoji dijete i izvede ga na Pravi put, ali ako je dosljedan i ako mu je to najbitnije. Sjećam se da sam 2003. u Minhenu upoznala fenomenalne djevojke, pokrivene, radne, lijepe, zaposlene…da ne možeš da povjeruješ da te djevojke rastu na Zapadu i da su tamo odgojene. Momci također. Oduševila sam se. Zatim u Švajcarskoj, upoznala sam mlade žene i djevojke koje su predivne, obrazovane, skromne, pametne….predivno vaspitane i uljudne ni malo razlicite od najljepse odgojenih bosanskih ili sandzackih djevojaka iz tih tamo sredina.
Međutim, upoznala sam i neke koje žive zapadnjačkim životom, “samostalne”, na relaciji frizer-bazen, kozmetičar- teretana, drugarica-partner… I momke od 14 do 35 godina koji kažu: Sebično je rađati djecu. Planeta je prenaseljena. Skupo je rađati djecu. Besmisleno je ženiti se. Zašto bih se ženio kad se svi moji drugovi razvode ili su se razveli i sada finansiraju djecu i ženine ljubavnike?!
Od djece koju naučimo vrijednosti vjere, porodice, a ne gajenja kuca i maca,
 djece koju naučimo vrijednosti socijalnog života, a ne osobenjaštva,
djece koju naučimo da vole i da pružaju ljubav, da budu osjetljiva i brižna za ljude oko sebe, počev od roditelja pa redom,
djece koju naučimo vrijednostima života i živoga,a ne vrijednosti materije i novca….
…od te djece možemo nešto očekivati. Ta djeca će biti kvalitetna i umet će kvalitetno da žive i da kvalitet odaberu. A momci kojima je “savršena žena” ona koja je napucana, našljepana, napućenih usta i grudi, koju upoznaju u diskoteci i odaberu za suprugu, ne mogu od tog njenog “savršenstva” očekivati da im bude dobra supruga, majka, domaćica, saputnik…Na lošim temeljima ne gradi se dobra građevina.
Djeca koju naucimo da je vrijeme provedeno  s njima najdragocjenije sto im mozemo dati I “kupiti” a ne ono sto im donesemo u kesi, bit ce emocionalno stabilna, privrzena roditelju,odana porodici. Od djece koju naucimo da hajirli i udoban zivot ne znaci mijenjanje lustera, lezaja i tepiha svake godine, voznja skupih auta i “prosipanje tafre” u rodnom kraju sepurenjem punim dzepovima, vec  da hajirli zivot podrazumijeva neovisnost od ljudi (ne biti muhtadz),  raditi i privredjivati koliko je dovoljno za normalan funkcionalan zivot, obrazovanje, odmor isl. i otvorenost ruke i srca za sadaku, te osjetljivost na tudje probleme i neimastinu – od njih mozemo ocekivati da ce odrasti u zdrave licnosti. Sve mimo toga su promasaji , brige koje ce nam se kad tad strovaliti na glavu, samoca i otudjenost koja je sve izvjesnija…
Vezite svoju djecu za islamske skole, dzemate, druzenje sa svojim vrsnjacima s naseg podneblja, ucite ih da cuvaju nas maternji jezik tako sto cete s njima u kuci razgovarati nasim jezikom, a vani jezikom okoline te da vole i cuvaju ono sto je dio nase vjere i tradicije.Samo tako cete ih sprijeciti u asimiliranju i utapanju  u kulturu koja nije nasa i u sve ono lose sto ona u sebi ima.
 
Sara Sabri

 

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close