Kako je lijepo…

Kako je lijepo pobjeći od svijeta u svoj mir… Pronaći svoj mir u svijetu smutnje i zla, ugasiti televiziju i isključiti internet, zagrliti oca, pa poljubiti majku.
Kako je lijepo ne dirati u tuđi život, ne istraživati tuđe mahane i ne otkrivati tuđe sramote. Kako je lijepo spoznati svoje greške, pokajati se istinski zbog njih i truditi se ispraviti ih. Ako se ne mogu ispraviti, onda ih zaboraviti i zamjeniti dobrim djelima, nahraniti siromaha, pomilovati siroče, izmamiti osmijeh na lice nevoljnom, zagrliti tužnog i reći mu da sve prolazi, da je prošlo…
Kako je lijepo u samoći pasti na sedždu i zamoliti Uzvišenog za pomoć svima, iskreno i od srca…
Kako je lijepo znati da će doći Dan velikog obračuna i da ćemo svi pojedinačno čitati knjigu svojih djela, dan kada ćemo se samo o sebi brinuti, kad istina izađe na vidjelo, dan kada ćemo imati samo jednu brigu, a to je da li smo zaslužili oprost…
Kako je lijepo ugristi se za jezik kada krenemo da ogovorimo nekog. Ili ipak ako izgovorimo to vlastito uništenje, brže bolje se dozvati, reći na sav glas: ''Ah, šta mi je, dopuštam da moja, ljudska, zavist nadvlada mene i moju dobrotu, kajem se…''
Kako je lijepo ne zamarati se stvarima koje ne možemo promjeniti, pored toliko stvari koje su nam na dohvat ruke. Toliko želimo da promjenimo svijet, ah kako je lijepo od sebe početi. Kako je divno biti lijep primjer i reći ne želim to da slušam, ne tiče me se.
Kako je neopisivo probuditi se smiren, udahnuti, zahvaliti se na svome postojanju, sjetiti se da smo stvoreni za mnogo više od prosjeka, da imamo svoj kod i da niko nije isti, da nema potrebe da budemo zavidni bilo kome, jer su svi obasuti različitim bladogatima. Kako je lijepo otkriti koja je tvoja, pa je usavršavati…
Kako je samo divno otići u šetnju i prepustiti se svemiru, ta tišina i naša moć nose nas gdje god poželimo…
Kako je lijepo naveče zaspati, bez brige kako ćemo sutra preživjeti, pa čovjek ne zna ni hoće li doživjeti, samo se treba prepustiti…
Prepustiti Stvoritelju, koji nam je sve odredio, ljubav, opskrbu, rok… Jedini zadatak nam je da Ga tražimo i budemo poslušni, budemo bolji, prema Njemu, prema ljudima… Budemo od koristi…
Najteže je čovjeku da pobjedi svoju oholost, da prihvati to da je on ustvari mali, nemoćan i da bi se zemlja i bez njega nastavila okretati kao da se ništa nije desilo. Tek kada to prihvati postaje velik, jak i bitan. Bogu jer je ponizan, ljudima jer je korisan, a sebi jer je miran i ispunjen. Tada može sve i postaje nepobjediv.
Ah, kako je lijepo biti živ i čekati oživljenje.

Autor: Aida Puškar


 

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close