Kako sam stavila hidžab

Rekli bi da običan odjevni predmet priušti sreću. Ubrzo ga poželimo zamijeniti novim, posebno ako tim odjevnim predmetom želimo privući pažnju potpunih neznanaca na ulici kojima je cilj naslađivanje oskudno odjevenim djevojkama. To je sve što od njih žele.  Svjesne toga, mi tu činjenicu ipak potiskujemo i tražimo potvrdu svoje vrijednosti tamo gdje je nećemo naći i tako, na kraju, najčešće ostajemo povrijeđene i prazne. Taj odjevni predmet priušti sreću, ali, priznat ćemo mi same sebi, kratkotrajnu. Kakva je to sreća zbog koje na kraju ostanemo prazne…

Međutim, postoji jedan odjevni predmet koji se od drugih razlikuje. Njime zaslužujemo poštovanje. S njime smo počašćene.  Jedna riječ, a toliko emocija – hidžab. Nije to običan odjevni predmet, on je ibadet Gospodaru svjetova.

U godinama kada iskušavamo razne stvari, pronalazimo svoj put, meni su pažnju privlačile propisno pokrivene djevojke. Iz daljine bih primijetila lepršanje haljine i duge mahrame. Želja je tada tinjala, a ti prizori ostali u sjećanju do danas. Počinjem tada da maštam o istom. Maštala sam da ću i ja jednog dana hodati ulicama propisno odjevena i svojim hidžabom podsjetiti nekoga na Allaha, baš kao što su te djevojke podsjećale mene. Mijenjala sam svoju odjeću pa bih uske pantalone zamijenila širokim, a ubrzo i njih bih zamijenila dugom suknjom. To je bila moja odjevna kombinacija prilikom odlaska u srednju školu.

U ruksaku je bilo jedno mjesto posebno za mahramu. Iako je nekada bio pun, morao je imati još jedno mjesto za nju kako ne bih propuštala namaze. Teško mi je padao svaki izlazak iz kuće bez hidžaba pa sam koristila skoro svaku priliku da izađem iz kuće pokrivena i tako ispunjena hodala ulicama. Želja za hidžabom je sve više rasla.

Nastupila je i 2015. godina. Želja za hidžabom ni te godine nije prolazila. Do ramazana te godine ostalo je još 10-ak dana.  Baš tada, u Bijeloj džamiji u Visokom, Ammara Šabić je održala predavanje za žene.  Allahovom voljom, prije predavanja je saznala za moju želju za mahramom. Upitala me: “Kada ćeš se pokriti?”, a ja, zbunjena, odgovorih: “Prvi dan ramazana…” Rekoh to kao da će to odgađanje pomoći, a zapravo mi je sve teže padalo. Poslije, kraj tog predavanja se bliži, a Ammara, pred cijelom džamijom, upita mene: “Zašto čekaš ramazan?”

Sve žene u džamiji su se okrenule prema meni, a moje oči su se samo napunile suzama. Ništa nisam odgovorila. Međutim, nisam mogla dočekati tih 10-ak dana do ramazana.

Pokrila sam se – odmah tu noć na predavanju. Nikada se pokajala nisam. Ubrzo će šest godina otkako sam donijela ovu prelijepu odluku, a voljela bih da sam to učinila i ranije.

Sada znam da ne bi bilo vrijedno čekati tih nekoliko dana. Lijepim stvarima poput hidžaba i pokornosti Allahu treba pohrliti. Ovom odlukom uljepšah te dane i prije samog ramazana te godine. Uljepšah sebi taj i svaki naredni ramazan, a uljepšah sebi i život. Tako je uvijek – kada Gospodara poslušamo, On daruje i više od onoga što Mu tražimo.

Draga sestro, ako imaš želju za hidžabom i dvoumiš se, pohrli Mu. Kada te već počastio željom da hidžab nosiš, zar da sumnjaš u brojnost lijepih prilika koje te čekaju? Jednu lijepu ti je već dao – želju. Nemoj uskratiti sebi one lijepe koje slijede, jer ćeš njima uljepšati i svoj ahiret.

Sestra B. Nj.

Izvor:n-um.com

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close