Kako si mogla “Gospođo Evropo” nijema biti?

Približava se 11-ti juli, o naša mila, o naša bolna, o naša ponosna Srebrenico!!! Ti si postala majka naša, ti si postala simbol patnje, simbol krika, simbol uzdaha, simbol potoka suza koji se u okeane pretvoriše.
Danas je Evropski Parlament usvojio „Rezoluciju o Srebrenici“…zar im je trebalo toliko vremena da pogledaju istini u oči, zar im nije bio dovoljan svaki 11- ti juli sa kolonom zelenih tabuta koji su čekali na svoj smiraj. I ove godine njih 136 nedužnih će prigrliti crna zemlja koja će suzama biti nakvašena, koja će majčinom drhtavom rukom biti pomilovana, koja će jetimima biti okružena i bolnom tišinom obavijena. Svake godine „Gospođo Evropo“ gledala si ovakve slike, slušala si majčine jauke ali si bila i slijepa i nijema.
Kako si mogla „Gospođo Evropo“ nijema biti, dok je djevojčica svoje strahote iz hangara pričala? Sada ta odrasla u duši poharana djevojka sa sramom u sebi živi, sa tugom, sa boli ali i sa željom da te pogleda u lice, da te posjeti na prošlost koja nikada neće biti prošlost. Zašto?
Zato „Gospođo Evropo“ jer se sjeća ta djevojčica svakog koraka ka sobi njihove požude, njihovih prljavih dodira, njihovih riječi paganskih. Sjeća se ta ista djevojka pogleda svoje majke dok su je odvodili…i njenih drhtavih ruku dok je lice sakrivala, dok je u nebo gledala i pomoć od Allaha dž.š molila i dok je stiskajući svoje jecaje proklinjala i tebe i njih i opet njih. Proklinjala je ta majka u tišini svojoj i samo čekala da joj se njena djevojčica živa vrati. Vraćala se ona svaki put….ali ne živa. Bezdušnici, krvoločnici, aveti ubili su njen ponos, njenu vjeru u ljudskost, njenu želju da voli i da ljubav dijeli.
Ali se pitam često: „Kako si Ti majko Srebrenico, izdržala sve ove godine duge sa patnjama golemim? Kako vrisak sa padina, sa obronaka se gušio u tebi? Kako bol nedužne djevojčice osjećaš u sebi? Kako?“
Znam majko Srebrenico, da ti nimalo nije bilo lahko! Znam da si od svih tih patnji postala još ponosnija, postala si gorda, postala si kamena, postala si stvarna i postala si ogledalo i svijeta i Evrope bezdušne i zvjerstava njihovih koji bez imalo srama ogledaju se u patnjama bolnim.
Osjetiš li majko u sumrak…kad se tišinom prospu njihovi krici, njihove molbe, njihove zadnje misli i njihov zadnji pogled ka nebu?
Znam majko Srebrenico, da si tada jako bolna bila, sviju ih čuješ, osjećaš ih, a nemoćna si u njihovim vapajima. Sjećaš li se majko…tek rođene bezimene djevojčice i njenog prvog dječijeg plača? Znam da se sjećaš? Znam da si patila u njenoj čednosti, nevinosti i gušila se u njihovoj svireposti.
Boljelo te je i taj dan i idućih dana…boljela te je svaka njihova rana, svaki njihov pogled, svaki njihov odlazak. Znam majko Srebrenico kada ti je bilo najteže, skrivala si svoj pogled i nijemo se provlačila kroz rafale smrtnosti, provlačila si se majko i kroz sram silovane sestre naše, provlačila si se i kroz utihnula njedra i brata i babe i sestre i majke i nane i dide i avlije naše.
Sve si to prošla majko a morala si nijema biti. Ali nemoj sada molim te i dalje nijema biti! Progovori majko Srebrenico !!! Viči na sav glas !!! Pričaj svoje poglede, svoju nijemu tišinu, pričaj njihove snove i pričaj našu istinu !!! Pričaj i ne prekidaj !!! Ne prekidaj ni jedan tren, jer i oni nisu prekidali.
Dok si se majko skrivala u šumarcima nade i spasa, čula si i njihove zadnje korake na putu bez povratka…Puno je tu majko koraka, puno je tu majko sudbina…njih 8372 čekaju na tvoju istinu, na tvoje sjećanje, na njihovu bezdušnost, krvoločnost, svirepost i svjetsku ravnodušnost.
Zato ispiši istoriju majko Srebrenico!!! Jer ti i jesi dio nje, jer ti si ih majko gledala u oči nakvašenim suzama kada su odlazili, ti si živi svjedok svih stradanja, svih patnji, svih nagona dušmanskih.
Čekali su oni u redovima svoje smrtnosti, stiskali svoje jecaje, skrivali suzne poglede i zadnje misli podijelili sa tobom majko Srebenico.
I zadužili te oni majko !!! Zadužili te oni majko da svakog 11. jula eglen vodiš sa bijelim besmrtnim nišanima njihovim, da utješiš i majku njihovu i kcerke njihove i sina da pomiluješ po kosi i da sestri miris ljiljana ponudiš, da babi znoj sa čela obrišeš, da nani lahorom lice pomiluješ…da majci čemer iz njedara iščupaš i da stojiš uzdignuta, ponosita i prkosna za sva vremena.
Ti si majko Srebrenico satkana od 8372 majke, satkana si od ćilima duša nedužnih, satkana si od krika boli sa padina visokih, satkana si od opomene svijetu da se nikad…nikad ne ponovi, da se nikad…nikad…i nikada ne zaboravi !!!

AUTOR/ Ramzija Kanurić-Oraščanin

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close