~Kćeri u Islamu I dio

Uzvišeni Allāh kaže: „Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda; On uistinu, sva zna i sve može.“ (Prevod značenja, El-Hudžurāt, 49 i 50) Allāh je onaj, koji na osnovu Svoje izvorne mudrosti, daruje onima kojima On hoće kćeri i sinove; daruje onima kojima On hoće sinove, i daruje kćeri onima kojima On hoće. A ako želi, neke ostavlja i bez poroda. Primjetno je da su u navedenom ajetu kćerke spomenute prije sinova, i učenjaci su to protumačili na sljedeći način: „Ovo je iz razloga da se poveća ljubav prema kćerima, i da se podstakne na pažnju, nježnost, ljubaznost, blagost i obzirnost naspram njih, jer mnogi očevi osjete teret kada dobiju kćeri. Uobičajeno je bilo u predislamskom periodu da su ljudi mrzili da dobiju žensku djecu, i to do te mjere da su ih žive zakopavali. Otuda, u ovom ajetu kao da Allāh takvima kaže: „ To dijete, koje vi smatrate lošim, kod Mene je u prednosti“. On također spominje kćeri na prvom mjestu kako bi ukazao na njihovu slabost, te da zbog toga zaslužuju posebnu pažnju i milost.“ Davanje ovakvih počasti kćerima je sušta suprotnost od onoga što su predislamski arapi činili sa njima, u vremenu kada su bile ponižene, i sa njima su postupali kao sa privatnom svojinom, i ako bi do nekog od njih došla vijest da je dobio kćerku, osjećao bi se kao da ga je grom pogodio. Allāh Uzvišeni kaže: „I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!“ (Prevod značenja, En-Nahl, 59) Prenosi se da su neki od neprijatelja Qajs ibn 'Aasima et-Temimija, koji je bio jedan od predislamskih arapa, napali njegovo imanje, i pri tom zarobili njegovu kćerku. Kasnije je jedan od tih njegovih neprijatelja oženio tu njegovu kćer. Nakon izvjesnog vremena su se pleme Qajs i pleme tog njegovog neprijatelja koji mu je oženio kćerku – izmirili. Tada je njegovoj kćeri dato na slobodu da bira da li će da se vrati svome ocu, ili će da ostane sa svojim mužem. Ona je odabrala da ostane s mužem, što je njenog oca puno pogodilo, i tada se zavjetovao da će svaku sljedeću kćer koja mu se rodi, zakopavati, a Arapi su ga u tome oponašali. Dakle, to je čovjek koji je uveo taj tako ružan običaj, te će na svojim plećima ponijeti svoji, ali i grijehe onih koji su se za njim povodili u tom grijehu. Jedan od ashāba, radijallāhu 'anhu, koji je u tom predislamskom periodu ubio svoju kćer, pripovijeda: „Obožavali smo kipove u džahilijjetu i ubijali smo naše kćeri. Ja sam imao kćerku koja, kada je već dovoljno porasla da zna pričati i razumjeti, bi se obradovala svaki put kada me vidi i odmah bi odgovorila. Pozvao sam je jednog dana i rekao da pođe za mnom, što je ona i učinila, sve dok nismo stigli do bunara koji je pripadao mom plemenu. Potom sam je uzeo za ruku i gurnuo u njega, a posljednje njene riječi koje sam čuo, bile su: „O babo! O babo!“ (Ed-Dārimi)

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close