Koristi nade

Nada je mnogostruko korisna. Između ostalog ona vjerniku pomaže da stalno vodi samoobračun i da ustrajava na putu Istine, bez obzira na stanje i promjenjive okolnosti. Zatim, vjernik osjeća slast u strpljivosti na putu približavanja Allahu i stvarni užitak u munadžatima i razgovoru sa Allahom u toku ibadeta, uvjeren da Allah voli one koji Ga skrušeno mole i koji se nadaju Njegovoj milosti. I na kraju,  kada čovjek svoje srce veže za nadu u Allahovu milost i pomoć, pa mu Allah da ono što je tražio u dovi, to mu povećava samopouzdanje i podstiče ga na ustrajnost u dovama, jer dova je srž ibadeta. Na taj način vjernik i vjernica su u stalnom usponu u pogledu njihovog vjerovanja – imana i ubjeđenja. Dakle, da nije nade ibadet bi izgubio smisao, i ne samo to, da nema nade vjernik se ne bi odlučio na pokornost i stalni ibadet niti bi lađa dobrih djela ikada zaplovila morem njegovih misli i njegove volje.
Međutim, onaj ko zna vrijednost traženog i željenog, on ne obraća pažnju na poteškoće koje ga snalaze u dostizanju cilja. Onaj ko se nada dobroj zaradi, on zaboravi na poteškoće i iskušenja putovanja. Također, onaj koji voli iskreno Allaha i koji nastoji steći Njegovo zadovoljstvo, njemu ne predstavlja tegobu ustati rano na sabah, abdestiti i klanjati po hladnoći, po vrućini, postiti i trpiti glad i žeđ u ime Allaha, niti mu je teško voditi džihad, putovati na hadž, tražiti korisno znanje, već se to sve pretvara u zadovoljstvo i istinski užitak. Jedan pobožni musliman je govorio: “Umarao sam se u noćnom namazu dvadeset godina, a onda sam sljedećih dvadeset godina uživao u noćnom namazu.” Nakon toga dolazi najuzvišeniji stepen nade, a to je nada i žudnja za susretom sa Allahom. U tom smislu je kur’anski ajet:  Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!” (El-Kehf, 110.) To je vrhunac imana i to je ono za čim čeznu duše istinskih vjernika, Allahovih evlija. Oni kojima je Allah odredio eđel – trenutak smrti,  da se u tom trenutku njihove duše potpuno smire povratkom Allahu. Jedan od najljepših primjera tog stepena je poznati ashab, Umejr ibn Hamam el-Ensari, koji je nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  pred Bitku na Bedru rekao: “Krenite prema Džennetu čija je širina koliko nebesa i Zemlja’’, uzviknuo: “Dugo je živjeti toliko vremena koliko je potrebno da pojedem ove datule u mojoj ruci”, zatim je jurnuo na neprijatelje i borio se dok nije poginuo kao šehid.

Piše: Muhamed Nasirudin el-Uvejd
Saff, br. 274

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close