Ljudi koji su ispunili ono što su Allahu obećali
- engleski sudija Ajderos sjeo je na stolicu 2. maja 1 864. godine u sudnici "Enbale". Pored njega su sjeli četverica savjetnika od uglednih ljudi toga kraja kako bi znao njihovo mišljenje o tom slučaju. Ispred nj ih je stalo jedanaest ljudi čija su lica govorila o nj ihovom plemenitom porijeklu, ugledu i nevinosti. Međutim, oni su smatrani velikim zločincima. Optuženi su da su planirali zavjeru protiv engleske vlasti u Indiji i da su podržavali one koji su pomagali Ahmedu b. Artanu eš-Šehidu i poznatom borcu za Allahovu vjeru šejhu lsma'i lu Eš-Šehidu, na g ranicama Afganistana. Optuženi su da su ih pomagali novcem i ljudima koje su tajno slali iz unutrašnjosti grada na neobično mudar način. Jedni drugima su slali šifrovane poruke. Sabirali bi pomoć od engleskog naroda i slali u pobunjenički centar. Vlast je za to saznala posredstvom jednog muslimanskog vojnika u engleskoj vojsci. Uhapsi li su ih u Bitni, Tehaniseru i Lahoru i osudili. Sada im se donosi konačna presuda. Sudnica je prepuna posjeti laca. Slučaj je tema o kojoj se raspravljalo na sijelima. Došlo je vrijeme donošenja presude, te su oči napregnute gledale, uši slušale, srca nervozno kucala, glasovi se umirili i stišal i. Sudija progovori glasom punim srdžbe, obraćajući se lijepom, jakom mladiću na kojem se vidjelo da je iz bogatijeg sloja i uglednog porijekla"Ti si, Dža'fere, čovjek pametan i učen. Dobro poznaješ državni zakon. Ti si oslonac svoga kraja, ali si svoju pamet i radnu sposobnost utrošio u kovanje zavjere i dizanje revol ucije protiv vlade. Bio si veza za prebacivanje novca i ljudi iz Indije u pobunjenički centar. Tvoj prkos i inat samo se povećavao. Ne možemo potvrditi da si bio pokoran državi . Zbog toga donosim smrtnu presudu. Sav tvoj novac i nepokretna i movina oduzimaju se u korist d ržave. Nakon vješanja tvoj leš se neće isporučiti tvojim nasljednicima, već ćeš na ponižavaj ući način biti ukopan na groblje gdje se pokopavaj u propalice i ološ. Biću sav sretan i zadovoljan kada te ugledam obješenog kako visiš." Mladić je to saslušao smireno i dostojanstveno. Nije se promijenio niti uskomešao. Kada je sudija završio sa svojim govorom M uhammed Dža'fer reče: "Duše i ljudski životi su u Allahovoj ruci. On daje život kome hoće , a uskraćuje ga onome kome hoće. O sudija, ti nemaš moći davanja života, niti slanja smrti . Ni san1 ne znaš ko me će prije od nas dvojice smrt doći . Allaha mi, ja ne znam, mada strahujem, koga će od nas smrt prvog odnijeti." Sudiju je obuzela srdžba, ali je već bacio svoju posljednju strjelicu . M uhammed Dža'fer bio je radostan kada je donesena presuda. Njegovo lice obasjala je radost, kao da je vidio Džennet, kao da je vidio hurije u njemu i džennetske dvorce. Onda je recitovao stih: "Ovo je ono što su dani čekal i, nek' se zavjet kojeg su ljudi Allahu dali ispuni." Ljudi su bili zaprepašteni onim što su vidjeli. Jedan engleski oficir po imenu Parisn se približio Muhammedu Džaferu i rekao mu: "Nikad te nisam vidio takvog kao danas. Donijeta ti je presuda pogubljenja, a ti si radostan i nasmijan?!" Tada mu Džafer odgovori: "Zašto da se ne radujem kad mi je Al lah dao da poginem na Njegovom putu, a ti jadniče, ne znaš kakva je to slast." Sudija je za d rugu dvojicu, također, donio smrtnu presudu. Jedan od njih je starac na kojem su se ocrtavali znakovi dobra i pobožnosti . P resudu je primio sav sretan. To je bio Jahja Ali esSadik Buri, vođa te grupe. Drugi je bio mladić na kojem se vidjelo da je iz bogate porodice i vel iki trgovac. Bio je porijeklom iz Pendžaba. Njegovo ime je Muhammed Šefi'. Ostaloj osmerici donijeta je presuda kojom se protjeruju iz zemlje i zabranjuje im se da se više ikada u nju vrate. Okupljeni ljudi primili su presudu s tugom i žalosti. Oči su zarosile suzama. Suze su tekle. Ljudi i žene su se okupili s obje strane ulice oko zatvora, čekajući one kojima je nepravda učinjena, žaleći za njima. Došli su do zatvora. Skinuta im je njihova odjeća i data zatvorska. Svakog od one troj ice koji su bili osuđeni na smrt zatvori li su u mračnu i tijesnu samicu do koje nije dopirao svjež zrak. Unutra nije bilo svjetla. Spaval i su u užasnoj vrućini. Sutradan, rano ujutro, stigao je telegram u kome im se dozvoljava da spavaju u zatvorskoj ćeliji. Čuvari zatvora počeli su za njih praviti vješala na mjestu gdje su ih oni mogli čuti i vidjeti . Oni su to smireni posmatrali, na bojeći se i ne tugujući. Što se Jahje Alija tiče, on je bio naj radosniji. Kao da je iz želje za Džennetom već bio u Džennetu. Kao da je zbog očekivanja te blagodati , već tu blagodat doživio. Sa zanosom je recitirao stihove. Recitirao je iste stihove kao i Hubejb kada su ga razapeli na drvo: "Sve dok kao musliman umirem, i na Allahovom putu padam, ne brinem se. To je Boga radi, a On ako želi rastrgnute dijelove moga tijela će da blagoslovi." Lica njegovih prijatelja bila su, također, nasmijana i radosna, duše njihove smirene, srca zadovoljna, skrušena prilikor.1 obavljanja namaza. Bili su vrijedni i marlj ivi prilikom činjenja ibadeta, stalnog činjenje zikra i izgovaranja riječi "subhanallah" (neka je slavljen Allah). Pažljivo su učili kur'anske ajete i sa zanosom recitirali stihove. Engleski sudija, koji je donio smrtnu presudu toj troj ici , iznenada je umro nakon donošenja presude. Engleski oficir Parisn , koji je uhapsio M uhammeda Džafera i jednom prilikom ga tukao od osam sati ujutro do osam navečer, umro je u ludilu, najgorim načinom umiranja. Bilo je onako kako ih je M uhammed Džafer upozorio. U zatvor je dolazilo mnogo Engleza i Evropljanki kako bi uživali u mukama tih zatvorenika, zlobno se radujući njihovoj smrti . Bili su zaprepašteni nj ihovom radošću i marljivošću . Pitali su ih: "Kako to da niste tužni, a već ste jednom nogom u grobu?! Samo što vas nisu objesi li?" Odgovarali bi : "To je zbog toga što ćemo pasti na Allahovom putu , a nema veće blagodati od te." Nakon toga posjetioci bi se obraćali engleskim vlastima i govori li im o tome šta su vidjeli i čuli. To je engleskim vlastima samo povećavalo njihovu srdžbu. Ali, šta da rade? Ako bi ih pustili, pusti li bi neprijatelje koji su se pobunili protiv države. Oni bi opet radili ono što i prije. Ako ih objese i ubiju učiniće da im se ostvare nj ihove želje, učiniće ih sretnim. Englezima je to palo vrlo teško. Nisu bili zadovoljni ni sa jednim od tih rješenja. Razmišljali su o tom problemu, da bi na kraju našli neko srednje rješenje između pogubljenja i puštanja na slobodu. Jednog dana došao je engleski guverner u zatvor i troj ici osuđenoj na smrt pročitao presudu apelacionog suda. "Zatvorenici , vi žel ite da budete obješeni i to smatrate žrtvovanjem na Allahovom putu. Ne želimo da vam se ostvare te želje i obradujemo vas. Zbog toga se poništava smrtna presuda i osuđujete se na progon na Sej lanska ostrva uz zabranu ponovnog povratka u zemlju." Stigli su 8. decembra 1 865. godine u Port Bler na ostrvima Indi man. Šejh Jahja Ali tu je i umro nakon što je proveo dvije godine u činjenj u ibadeta, pridržavanju vjere i pozivanju ljudi vjerovanju u Allaha. To se desilo 1 284. Godine po Hidžri ili 20. februara 1 868. godine. Sto se šejha Muhammeda Džafera tiče, on je pomi lovan i pušten na slobodu 22. januara 1 883. godine, nakon što je u progonstvu proveo 18 godina. Istinu je rekao Uzvišeni Allah:
