Mahrama-kušnje i slasti
Odgojena sam, odrasla i obitavam u patrijarhalnoj porodici. Na selu. Od naizgled ozbiljnog oca i vesele majke. Kod nas se u kući vazda gledalo na to šta će narod reći, a vala smo i nešto takvi, da najmanje na sebe gledamo. Valjda ta kultura, čiji smo sljedbenici, nekako nas oblikuje po svome ćejfu, pa mi mislimo da samo tako treba da bude. U kući se uvijek znalo šta su ženska posla, a pravo da vam kažem o principima vjere i nije se mnogo raspravljalo. Farz je farz, a u mektebu sam još na prste obje ruke znala nabrojati šta ga sve čini.
Kada je došao vakat da krenem u školu nekako je svima logičan slijed događaja bio taj da ću u medresu. Govorili mi da jabuka ne ide daleko od stabla, pa i ja tako ne naruših koncept jabuke. Danas, Bogu hvala, brojim devet godina kako ispunjavam farz onog jednog prsta desne ruke što mi se ucrtao još od mekteba (ako baš želite da znate mektepska diploma mi je najdraže priznanje na svijetu, jer džaba veliki dvorci ako temelji nisu čvrsto u zemlju usađeni). Naravno, na ovome putu izvršavanja jednog u nizu zakona od Onoga što nam ništa nije poslao i naredio, a da nije dobro za nas, naiđe se i na kušnje. Neke su sada preslatke, jer dale su dobre životne lekcije i podučile su mudrostima, druge su, pak, znale biti bolnije, ali su nas ojačale.
Lagala bih ako kažem da sam mahramu stavila onda kada sam bila najzrelija, jer po godinama koliko sam tada imala (15) to nisam mogla biti, ali sada s pravom kažem da postala je dio moga identiteta baš onda kada je bilo najpotrebnije. Srednja škola i faza puberteta sami po sebi označavaju razdraganost, šašavost i nezrelost, meni je tada mahrama pomogla da ukrotim onu napast po imenu šejtan, proklet da je! Allahovom uputom taj komad platna čuvao mi je glavu onda kada sam mislila da klonut ću, čini me ponosnom svaki puta kada vidim šta sve zemljom hodi i daje mi nadu da jedan dio dženneta pripada meni, ako ništa bar zbog te mahrame koja je slučajne prolaznike podsjećala na Allaha i činila me predstavnicom islama. Od krvi sam i mesa, sklona griješenju, a bogme omakne se i misao o stvarima koje me se ne tiču. Ali u tom halu sjetim se počesto da jedna sam od onih koje svjedoče o ljepoti vjere, pa bude me stid te mahrame, jer nije ona kriva ako srce počne da mijenja boju. Koliko god mi mislile da smo neshvaćene u društvu i da nam se život svodi na objašnjavanje pitanja: ”zbog čega taj imidž?”, moje iskustvo govori da pokrivena djevojka svojom pojavom ulijeva povjerenje kod ljudi.
Naravno, pitanja tipa: spavate li i kupate li se ”umotane, zamotane, prekrivene, zavijene” i je li vam vruće u julu mjesecu?; neizbježna su, mislim, svakoj osobi koja nosi hidžab. Strašno me to nerviralo sve do dana kada ne saznah da ne postoje glupa pitanja. Dakle, na tebi i meni je kako ćemo nekome omiliti svoju vjeru, ili ne daj ti Bože, biti od onih koje upitani neće poželjeti nikada više u životu da sretne. Neka nas ne čudi što ljudi ne poznaju dovoljno šerijatske principe, jer bojim se da se mi pomalo ustručavamo pričati o njima. Imamo prelijepu vjeru, žene sa hidžabom su najzaštićenije žene, najbolje supruge i uzorne majke, samo što one ne eksponiraju svoju ljeporu i čednost. Uzornoj ženi dovoljna je spoznaja da je vidi Onaj Kome ništa nije skriveno i da je u svojoj kući ona kraljica.
Voljela bih svim djevojkama svijeta pokloniti bar jedan istinski doživljen trenutak Allahovog zadovoljstva u hidžabu. Znam, ni jedna djevojka ne bi ga poželjela skinuti kada bi znala da ništa čistije na njoj nema. U mome selu zna se za stid i sramota je pred oca svakakav izaći, samo nam nekako to da se mlada djevojka pokrije i nije baš u adetu. Vele, šteta je pokriti ljepotu. Ja još nisam vidjela mladu djevojku, a da joj hidžab ne pristaje. Stopi se sa licem, podari mu nur, pa ono abdestom umivano nekoliko puta na dan nadjača svu šminku svijeta. I još vas učini mlađom, pa se veselite kad vam školske prijateljice kažu kako se ništa ne mijenjate.
Ako, draga sestro, misliš da nisi spremna za izvršavanje ovoga farza slobodno se ti u Njegovo ime pokrij, pa ćeš vidjeti da tad si najspremnija bila.
Rabija Husić
divithana.com
