Mogućnost tursko-ruskog sukoba: „Sultan i polarni medvjed“

Piše: Rašid Kasumović

Screenshot_19Nekoliko sekundi leta ruske letjelice preko nekoliko kilometara turskog teritorija i obaranje iste od strane turskih zračnih snaga podiglo je tenzije u tursko – ruskim odnosima, a emocije su proradile širom svijeta. Svrstali smo se na jednu ili drugu stranu. Navijamo, prkosimo i prijetimo. Razbacujemo se brojkama aviona i nosača aviona, razarača, tenkova, pa i vojnika. Prijetnje nisu štedjeli ni Putin niti Erdoan. Ako tome dodamo glasove iz političko-vojnih saveza, NATO-a i saveznika Rusije slagalica nadolazeće apokalipse je kompletirana. Sve podsjeća na kubansku krizu iz 60-tih godina prošlog vijeka. Turska i Rusija igraju opasnu partiju šaha, partiju koja niti jednoj od dvije strane ne ide u prilog. Nedostaje hladnih i razumnih glava ovih dana. Ko je jači i ko će pobijediti u mogućem sukobu „sultana i polarnog medvjeda“.

Bahatost i ponos su odradili svoj dio posla. Bahata i rigidna ruska politika, kao ostavština bivše moći i uticaja na svjetsku političku scenu preko pola vijeka, lomi sve one koji joj se suprostave i koji ne misle isto.

Turski nacionalni ponos i sve veći uticaj na dešavanja u regionu sve manje mogu da podesu i progutaju napade i zločine vještačkog terorističkog entiteta pod imenom ISIL-a, te ruskih i Asadovih snaga na muslimane Sirije.

Međutim, ako realno sagledamo stvari oružani sukob Turske i Rusije je veoma malo izvjestan, bez obzira koliko ga neki priželjkivali.

Turska kao članica najmoćnijeg političko-vojnog saveza NATO-a uživa njegovu zaštitu. Iako, ako ćemo biti iskreni, u ovom slučaju  su izostale osude ruskog ponašanja u Siriji i Turskoj te podrške turskom djelovanju. Nesigurno ponašanje NATO-a u ovom slučaju proizilazi u jednom dijelu iz veoma konfuzne situacije i neprestanog mijenjanja iste na terenu, ali i odnosa nekih evropskih članica NATO-a spram Rusije. Naime, Evropa je, možemo slobodno reći, uveliko ovisna o ruskim energentima, prvenstveno plinu i nafti, tako da svako ponašanje Evrope treba posmatrati kroz prizmu energije i energetske politike. Ova ovisnost Evrope o energiji koštala je Ukrajinu njene suverenosti. Evropa i NATO nisu zauzeli dovoljno čvrst stav kada su počeli sukobi u Ukrajini, te se njihovo djelovanje svelo na puko osuđivanje. Rusija je to očekivano iskoristila i silom zauzela ono što smatra da joj pripada, Krim i istočne ukrajinske pokrajine Luganjsk i Donjeck.

Međutim, u ovom slučaju, scenario u kojem Rusija napada Tursku je gotovo pa nemoguć, iako ga u ekstremnim situacijama ne možemo isključiti. Činjenice, iako ih mnogi iz svojih subjektivnih osobina često ne prihvataju ili zanemaruju, kada je Rusija u pitanju su nepovoljne. Naime, Rusija se od svjetske super sile manje više nakon nestanka Varšavskog ugovora svela na regionalnu silu, te se ista na pijedestalu svjetske sile djelimično drži zahvaljujući svom bogatom nuklearnom arsenalu.

Istini za volju Rusija je prije desetak godina iskoristila poremećaj cijena energenata izazvan ratom u Iraku da bi povratila barem dio nekadašnje moći u svijetu. Ironično je bilo to što su, u kontekstu šeprtljavo izvedenog američkog rata u Iraku, nafta i vrtoglav porast cijene nafte poslije 2003. godine omogućili Rusiji da započne s mukotrpnim poslom obnove uništene privrede i vojnih kapaciteta. Putinova Rusija više nije bila velesila koja, kao nekada, prosi milostinju. Ona se koristila naftom kao svojim oružjem, kako bi ponovno izgradila svoje nuklearno oružje.

Međutim, mogućnost projiciranja ruske moći svedena je na regionalne sukobe, poput onoga u Afganistanu, Čečeniji, Dagestanu i Gruziji, te ovog nedavnog u Ukrajini. Pompezno najavljivanih „300 000 vojnika“ koje je Rusija trebala poslati u Siriju kako bi zbrisala ISIL bili su i ostali plod nečije mašte i neostvarenih snova. Na terenu, Rusija trenutno djeluje avijacijom i raketnim sistemima zemlja-zemlja, te pruža nesebičnu pomoć Asadu i njegovim snagama. Svoja borbena djelovanja Rusi, nasuprot najavljivanoj borbi protiv terorizma i ISIL-a koncentrišu protiv jedine istinske opasnosti za Asadov režim, to jeste protiv pobunjeničkih snaga i FSA, ne mareći za visinu „kolateralne štete“. Sve u svemu, vjerovatnije je da će se ruske prijetnje prema Turskoj svesti na ekonomske i političke mjere.

Ono čega se svi mi zapravo trebamo pribojavati jeste ispitivanje ruskih živaca, te konstantno i uporno „odgurivanje“ Rusije dalje na istok i širenje NATO-a. Ovo se ponajbolje pokazalo kobnim u slučajevima Gruzije i Ukrajine, kada je NATO krenuo u veoma naivno i preuranjeno širenje na bivše zemlje Varšavskog pakta. Ovo Rusija nije niti će ikada gledati blagonaklono. Ukoliko se ovo nastavi, postoji veoma realna mogućnost da rusi izgube živce i reaguju veoma temperamentno, jer oni jednostavno ne trpe nikoga u onom dijelu svijeta koji smatraju svojom avlijom.

Saff.ba

Komentari

komentara

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close