Može li međunarodno pravo zaista dovesti moćnike pred lice pravde?

Vjenčanje, proslava novog rođenja, sastajanje porodice i prijatelja. To su prilike u kojima većina ljudi očekuje da će se osjećati najsigurnije i najsretnije. Međutim – i za mnoge širom većinski muslimanskih zemalja u Africi i Aziji – ovo takođe može biti emocionalno pogubno i po život opasno, kada se trenutak radosti u nekoliko kratkih sekundi lako može pretvoriti u tjeskobu i patnju. Te su zemlje podložne gotovo proizvoljnoj moći ubijanja koju uživaju moćne razvijene nacije uključene u „rat protiv terorizma“.

Gore opisani teror sličan je onom koji su doživjele dvije jemenske porodice koje su izgubile 34 člana porodice, uključujući 17 djece, od strane američkih bespilotnih letjelica. Porodice Al-Ameri i Al-Taysi sada su zatražile pravnu intervenciju Međuameričke komisije za ljudska prava kako bi osigurale svoju sigurnost i sigurnost njihove zajednice.

Ali kakve su šanse da ikada vojno moćne, ekonomski napredne i diplomatski uticajne države svijeta budu efikasno pozvane na odgovornost? Nažalost, šanse su male, čak i ako je borba veoma važna.

 

‘Svjetska policija’?

Kad god represivni režimi ili zaraćeni državni i vandržavni akteri počine šokantne zločine nad pojedincima ili zajednicama, uobičajeno je čuti oštećene kako se žale na kršenje „međunarodnog prava“.

Nije potrebno tražiti dalje od neprekidnog kršenja zakona o oružanom sukobu protiv palestinskog stanovništva koje svakodnevno brutalno vrši, ili nedaća Rohinja koji su vidjeli kako stotine hiljada ljudi bježi od silovanja i ubistava u Mjanmaru ili od kontinuiranog masovnog ubijanja sirijskog naroda od strane Assadovog režima. U svakom slučaju vidimo aktiviste, pravnike i novinare koji optužuju različite aktere za kršenje međunarodnog prava.

Ali šta je međunarodno pravo? Obično zakone s kojima većina ljudi dolazi u kontakt u svakodnevnom životu formuliraju politički zakonodavci (bilo demokratski izabrani ili despotski nametnuti), a provode ih državne vlasti.

Međutim, ne postoji međunarodna vlada, pa se međunarodno pravo u velikoj mjeri sastoji od ugovora za koje se države potpisnice slažu (a čije produženje ne mora nužno obavezivati ​​one koji nisu potpisnice) i međunarodnog običajnog prava, normi i praksi koje su usvojile međunarodni akteri u međusobnim interakcijama.

Bez vlade i „svjetske policije“, međutim, međunarodno pravo je nevjerovatno teško primijeniti protiv moćnih zemalja. Možda je najozbiljniji pokušaj međunarodnog provođenja zakona uslijedio putem SAD i njihovog insistiranja da vojno provode svoju viziju o tome kakve bi trebale biti globalne norme i zakoni. Nakon terorističkih napada 11. septembra, SAD su započele dva rata, prvo u Afganistanu 2001., a zatim u Iraku 2003. – niti jedan od ova dva rata nije završen.

Ovom osjećaju moralne superiornosti i pravu na nanošenje nasilja kako bi se “kaznili” oni koji nisu pošli putem Washingtona satirično su se rugali tvorci South Parka koji su 2004. objavili “Team America: World Police”, iako je to očito zamišljeno kao parodija američke vanjske politike, tačna je u prikazu kako je Washington sebe vidio kao naciju ‘iznad’ svih ostalih nacija, iako međunarodno pravo priznaje da su države jednake jedna drugoj. Realnost je da su neke države ravnopravnije od drugih, a druge su toliko moćne da im niko ne može reći šta da rade.

 

Moćnici izdaju zakon, ostali pristaju

Ovo je tačka gdje dolazi vlast do izražaja. Ako je država dovoljno moćna i utjecajna, može povući sve moguće konce kako bi osigurala da njeni službenici budu gotovo imuni za kazne, bez obzira na to što su radili dok su bili na funkciji.

Dok su službenici poraženih zemalja stajali pred međunarodnim sudovima, poput Ratka Mladića koji je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, službenici moćnih zemalja često nađu put kako bi izbjegli krivično gonjenje i čak imaju pravo glasa u onome što predstavlja međunarodno pravo.

Uprkos brojnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a i Generalne skupštine kojima se osuđuju ilegalna naseljavanja na palestinskom teritoriju i nesrazmjerna upotreba sile koja je neselektivno ubila nevine civile, Izrael je predsjedavao šestim odborom Generalne skupštine, institucijom koja se prvenstveno bavi pitanjima međunarodnog prava. Kako država koja rutinski krši međunarodno pravo može biti u stanju reći drugim državama šta treba ili ne treba smatrati legalnim? Sama ova kognitivna disonanca je neviđena i bez premca.

Slično tome, američka litanija za ratne zločine u Iraku ostala je potpuno bez odgovora, kao i krivica britanske vojske za zločine počinjene nad civilima dok su bili okupatorska sila u Basri. Za SAD je teško zaboraviti grozne scene ekipe napadačkog helikoptera ” Crazy Horse 18” koju je razotkrio Wikileaks, a koja je bila umiješana u niz napada, nemilosrdno koseći civile automatskim oružjem. Za ove druge je Međunarodni krivični sud presudio da su britanske snage zlostavljale stotine iračkih zatočenika, ali protiv njih nisu poduzete nikakve mjere.

Teško je povjerovati da protiv Sadama Husseina ne bi nikada bile poduzete ikakve mjere da se pred sudom utvrdilo da je bivši irački diktator davao naređenja za ubijanje civila. Međutim, moćne nacije osiguravaju da svojom snagom uvijek budu u pravu.

Vraćajući se natrag porodicama Al-Ameri i Al-Taysi koje su tako tragično i besmisleno izgubile na desetine svojih rođaka u Jemenu, malo je vjerovatno da će američka moć biti smatrana odgovornom. Američki sudovi ne preispituju vladu o vojnim poslovima i vanjskoj politici, a slučajevi koje su pokrenuli Jemenci koji su izgubili porodice već su izbačeni iz federalnih žalbenih sudova.

Iako su dvije porodice otišle nadnacionalnom tijelu kako bi utvrdilo njihov slučaj, ovo može biti situacija u kojoj politička stvarnost određuje sudske ishode. SAD već imaju nesrazmjeran utjecaj na Organizaciju američkih država, matično tijelo odgovorno za komisiju, a lobističke grupe koje predvode nekoliko latinoameričkih država, kao i nevladine organizacije, kritizirale su taj prepotentni utjecaj najveće svjetske velesile.

Nažalost za ove jemenske porodice, to znači da će malo vjerovatno naći pravdu. Međutim, pravna se borba isplati jer može pružiti primjer drugima koji je mogu slijediti. Uz dovoljan pritisak da moćnike pozovemo na odgovornost kroz niz moralnih pobjeda, još uvijek možemo imati nadu za humaniji svijet u kojem ne važi tvrdnja da nijedan nevin život nema urođenu vrijednost bez obzira na to koja je njihova nacionalnost ili gdje su zemljopisno smješteni.

 

Tallha Abdulrazaq

2. mart 2021.

Tallha Abdulrazaq je nagrađivani akademik i spisatelj, koji se posebno bavi bliskoistočnim strateškim i sigurnosnim temama

 

trt.net

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close