Nedokaziva teorija – krah darvinizma

Priredio: Dr. Adem Zalihić



Niko nikada nije proizveo neku vrstu mehanizmom prirodne selekcije. Naprimjer: u jednom krdu jelena, pod prijetnjom divljih životinja, prirodno je da će preživjeti oni koji brže trče. To je istina. Ali, bez obzira koliko dugo ovaj proces trajao, on neće tranformirati jelene u neku drugu živu vrstu. Ovi jeleni će uvijek ostati jeleni.



U XIX  stoljeću čije  su lozinke bile borba za opstanak, natjecanje, klasna borba, trgovinsko suparništvo nacija, vojni sukobi, a borba za opstanak dobila smisao načela mržnje, roðen je 12. februara 1809. godine Charles Robert Darwin u Shrewsburyju, Engleska.



Bio je peto dijete i drugi sin Roberta Waringa Darwina i Suzane Wedgwood. Kao i neki znanstvenici prije njega, Darwin je vjerovao kako je cijeli život na Zemlji evoluirao (postupno se razvijao) tokom miliona godina od nekih zajedničkih predaka.



«Nazvao sam ovaj princip, po kojem je sačuvana svaka mala varijacija, ukoliko je korisna, terminom prirodni odabir.» (Charles Darwin prema «Porijeku vrsta»)



Iz činjenice promjena organskog života i teških uvjeta održanja vrste, Darwin je iznio princip selekcije, izbora jačih u borbi za život, za opstanak (struggle for life).



Četiri teorije



Od 1831. do 1836. godine Darwin je radio kao prirodnjak na brodu Beagle sa britanskom znanstvenom ekspedicijom oko svijeta. U Južnoj Americi Darwin je pronašao fosile izumrlih životinja koji su bili slični današnjim vrstama. Na otoku Galapagos u Pacifiku zapazio je mnoge varijacije meðu biljkama i životinjama zajedničke vrste iste onima iz Južne Amerike. Ekspedicija je posjetila mnoga mjesta širom svijeta pa je Darwin svugdje proučavao biljke i životinje skupljajući uzorke za daljnje studije. Po svom povratku u London, Darwin je izvršio cjelovita istraživanja svojih zabilješki i uzoraka. Kao ishod studije, proizišlo je nekoliko teorija:



jedna:  evolucija je postojala;



druga:  evolutivne promjene su bile postupne, za šta su trebale hiljade ili milioni godina;



treća: primarni mehanizam evolucije bio je proces nazvan ‘’prirodni odabir’’ (prirodna selekcija); 



četvrta:  milioni vrsta koje danas žive postale su iz jedne originalne forme života kroz proces grananja nazvan “specijalizacija”.



Darwinova teorija evolucione selekcije smatra kako varijacije unutar vrste nastaju slučajno te da preživljavanje ili izumiranje svakog organizma determinira sposobnost tog organizma da se prilagodi (adaptira) okolišu.



Postavio je ove četiri teorije u svojoj knjizi “O porijeklu vrsta sa značenjem prirodnog odabira ili sačuvanje favoriziranih vrsta u borbi za život” (1859.) ili kraće “Porijeko vrsta”. Nakon objavljivanja ''Porijekla vrsta’’ Darwin je nastavio pisati o botanici, geologiji, zoologiji do svoje smrti 1882. godine.



Na putovanju Beaglom (1831.–1836.) Darwin je sakupio i opisao hiljade životinja i biljaka. U Južnoj Americi promatrao je adaptaciju organizama na različita staništa od džungle do travnjaka i planinskih staništa. U umjerenim područjima vrste više sliče vrstama tropskih područja Južne Amerike nego odgovarajućim vrstama umjernih područja Evrope.



Naprimjer, na travnjacima Argentine nema zečeva, postoje štakori koji sliče zečevima. Ovi štakori nisu vezani sa evropskim zečevima, ali su slični ostalim štakorima u Južnoj Americi. Štaviše, fosili u Južnoj Americi nisu nalik na evropske fosile nego su slični sa izumrlim (kao i sada živućim) biljkama i životinjama u Južnoj Americi.



Darwina su posebno intrigirale ptice zebe na Galapagosu, ostrvu lociranom oko 500 milja od kopna Južne Amerike. Ove ptičice, iako jedinstvene, jasno su vezane za vrste sa kopna. Postoji 14 različitih vrsta roda Galapagos zeba koje su adaptirane na posebne režime prehrane. Darwinje sakupio podatke uključujući i promatranja varijabilnosti domaćih životinja, naprimjer pasa, koji su uzgajani generacijama selekcioniranog uzgajanja.



Uz crteže sopstvenih zapažanja, Darwin je crtao iz radova Linnaeusa (kreacioniste poznatog po egoističkoj proklamaciji – Bog stvara, Linnaeus ureðuje) i Cuviera, kreacioniste ali i komparativnog morfologa, osnivača paleontologije, koji je smatrao kako je diskontinuitet fosila u različitim slojevima posljedica katastrofa, kao poplave, koje su izazvale izumiranje mnogih vrsta koje su živjele u odreðeno vrijeme.



Ovaj pristup je prihvaćen od nekih modernih geologa (i naziva se katastrofizam):



      –  Huttona i Lyella, koji su geološke procese smatrali sporim i suptilnim tokom miliona     godina, ali voðeni u velike izmjene, tako je starost Zemlje radikalno drugačija od 6000 godina o kojima govore biblijski kreacionisti),



– Malthusa, koji je zaključio kako su rat i glad neizbježni u ljudskoj populaciji koja raste brže od raspoloživih resursa, i Lamarcka, koji je predložio teoriju evolucije zasnovanu na kontinuiranom procesu postupnih modifikacija prema dobivenim osobinama.



Darwin i Wallace skupa su iznijeli mnoštvo činjenica uključujući geografsku rasporeðenost organizama, komparativnu morfologiju organizama i njihovih prethodnika – fosila. Tvrdili su da dugotrajne promjene okoliša, uključujući pomjeranja kopna i klimatske promjene, mogu služiti u procesu prirodnog odabira tokom mnogih generacija sa rezultatom mnoštva vrsta izraslih iz jednog zajedničkog prethodnika. Darwin je ovo nazvao “porijeklo sa



modifikacijom”, a pojam evolucija je uveden kasnije.



Darwinova ideja može biti prikazana citatom iz “Porijekla vrsta”:



 ‘’Kako se raða sve više individua neke vrste koje mogu preživjeti, i kao posljedica postoji često ponavljajuća borba za egzistenciju, slijedi da svako biće, ukoliko se mijenja na bilo koji način koristan za njega, pod kompleksnim i različitim uvjetima života, imat će bolje šanse za preživljavanje i tako biti prirodno odabrano. Iz snažnog principa prenošenja svojstava bilo koja odabrana varijacija teži propagaciji u svoju novu i modificiranu formu.'' (Uvod)



U razmatranju teorije Darwina i Wallacea treba zapaziti da ključna uloga u hereditetu (naslijeðu), koju imaju nukleus, hromosomi i DNA, nije dokazana do 1892., 1903. i 1943.



Uz ovo, Darwin – Wallaceova teorija evolucije razvijena je bez osvrta na značenje Mendelovih radova o nasljeðivanju (koji su inače temelj genetike). Da ironija bude veća, Mendel je pisao Darwinu o svojim idejama, ali je Darwin previdio njihov značaj.



Potonje studije privukle su u zajedništvo polja evolucije, genetike i molekularne biologije. Naprimjer, nasljedna bolest ‘’anemija srpastih stanica” uzrokovana je malim izmjenama u DNA koje su uzrokovale izmjene u proteinu hemoglobina eritrocita. Individue sa dva gena za srpaste stanice imaju bolest i mogu umrijeti, ali one jedinske sa jednim genom imaju veću otpornost na malariju. Stoga se vidi da ovaj gen ima prednost u preživljavanju za afrička područja sa malarijom.



Ne produciraju sve promjene DNA ovako dramatične efekte na proteine kod onih koji imaju ove proteine. Neke promjene u DNA imaju samo minorne efekte ili nemaju dodirnih efekata na organizam. Sistematičnom usporedbom DNA različitih organizama moguće je odrediti stepen sličnosti i razlika izmeðu organizama i pokazati filogenetsku (evolucionu) relaciju izmeðu njih.



Nije više smisleno, osobito danas, govoriti o teoriji evolucije impresionirano ili pak sa “olakšanjem” da je ovom teorijom pao teret tajne otkud i kako čovjek.



Nakon otkrića zakona genetike (prva polovina 20. stoljeća), Darwinova teorija je ušla u duboku krizu. Skupina znanstvenika se 1941. godine okupila u okviru Geological Society of America u pokušaju pronalaska rješenja očuvanja darvinizma. Napoznatiji od njih bili su paleontolozi, zoolozi i genetičari: Stebbins, Dobznhansky i Mayr. Njihove diskusije bile su usmjerene na pitanje porijekla pogodnih varijacija koje su navele žive organizme da evoluiraju. Ideja koju su iznijeli zvala se “slučajna mutacija”, a teorija koju su predložili “moderna sintetička evoluciona teorija”. Ovaj pokret postao je poznat kao “neodarvinizam” i dodao je Darwinovoj tezi prirodne selekcije komponentu genetske mutacije. Neodarvinisti su pokušali ustanoviti primjere “pogodnih mutacija” pokušavajući hiljade eksperimenata sa mutacijama. Nikada nisu uspjeli proizvesti korisnu mutaciju. Pokušaji dokazivanja slučajnog postanka živih organizama takoðer su propali.



Fosilni zapisi nikada i nigdje u svijetu nisu dokazali “prijelazne oblike” u nekoj postupnoj evoluciji živih organizama od primitivnih ka naprednijim vrstama.



U novije vrijeme (70. godine prošlog stoljeća) neki znanstvenici predložili su model evolucije nazvan “punctuated equilibrium” (Eldrege i Gould). Prema njima, evolucioni skokovi su rezultati velikih mutacija kao posljedica “incidenta – nezgode” u genetskoj strukturi. Teško se može smatrati racionalnim objašnjenje da je “jedna ptica odjednom iskočila iz reptilskog jajeta” jer, po mišljenju evolucionista, evolucija jedne vrste u drugu zahtijeva veliku i povoljnu promjenu u genetskoj informaciji.



Ipak, niti jedna mutacija ne poboljšava genetsku informaciju niti joj dodaje novu. Stoga se neodarvinizam više približio ideološkoj dogmi izgubivši osobenosti znanstvene teorije.



Današnja “teorija evolucije” zagovara da je život evoluirao preko dva naturalistička mehanizma: “prirodna selekcija” i “mutacija”. Teorija govori kako su dva mehanizma komplementarna.



Prirodna selekcija prije Darwina definirana kao “mehanizam koji vrste čini nepromjenjivim”, dok je Darwin bio prvi koji je pretpostavio evolucionu snagu ovog procesa. Od tada do danas nije naðen niti jedan dokaz ovom mehanizmu. Niko nikada nije proizveo neku vrstu mehanizmom prirodne selekcije. (Naprimjer: u jednom krdu jelena, pod prijetnjom divljih životinja, prirodno je da će preživjeti oni koji brže trče. To je istina. Ali, bez obzira koliko dugo ovaj proces trajao, on neće tranformirati jelene u neku drugu živu vrstu. Ovi jeleni će uvijek ostati jeleni.)



Mutacije su prijelomi ili zamjene koje se odigrava u DNA molekuli, koja se nalazi u jezgri ćelije živog organizma i koja sadrži sve genetske informacije.



Do sada nije izvedena niti jedna korisna mutacija. Sve su se pokazale štetnim:



–  Direktne posljedice mutacija su štetne.



–  Mutacije ne dodaju nove informacije u DNA jednog organizma.



–  Da bi mutacija mogla biti prenesena na sljedeću generaciju, ona se mora odigrati u reproduktivnim stanicama organizma.



Prema teoriji evolucije, svaka živa vrsta proizašla je iz svoga prethodnika. Prethodno postojeće vrste pretvorile su se vremenom u nešto drugo i sve su vrste nastale na ovaj način.



U ‘’Porijeklu vrsta’’ Darwin je objasnio: “Ukoliko je moja teorija istinita, bezbrojne prijelazne vrste, koje najbliže povezuju sve vrste jedne iste grupe, posve sigurno su morale postojati… Stoga bi dokaz njihovog bivšeg postojanja trebao biti naðen jedino meðu fosilnim ostacima.” (Charles Darwin, The Origin of Species: A Facsimile of the First Edition, Harward University Press, 1964. strana 179.)



Evolucionisti su još od sredine 19. stoljeća širom svijeta tragali za fosilima i kopali tražeći nedostajuće karike. Uprkos njihovim najvećim naporima još uvijek nije otkrivena niti jedna prijelazna forma. Svi fosili izvaðeni na iskopinama pokazali su da se, suprotno vjerovanjima evolucionista, život pojavio na Zemlji iznenada i potpuno formiran.



Pokušavajući dokazati svoju teoriju, evolucionisti su nesvjesno uzrokovali da ona kolabira.

 



Kada se ispitaju Zemljini slojevi i fosilni zapis, može se vidjeti da su se svi živi organizmi pojavili istovremeno. Najstariji sloj Zemlje u kome su naðeni fosili živih bića je onaj iz perioda nazvanog kambrij. Njegova starost je procijenjena na 500-550 miliona godina. Živa bića naðena u slojevima koji pripadaju kambrijskom periodu pojavila su se u fosilnom zapisu iznenada – nema njihovih prethodno postojećih predaka.



Fosili naðeni u kambrijskim stijenama pripadaju puževima, trilobitima, spužvama, kišnim glistama, meduzama, morskim ježevima i drugim kompleksnim beskičmenjacima. Ovaj široki mozaik živih organizama, načinjen od jednog tako velikog broja kompleksnih stvorenja, pojavio se tako iznenadno da se taj čudesni dogaðaj u geološkoj literaturi naziva “kambrijska eksplozija”.



Kao što se može vidjeti, fosilni zapis ukazuje da živa bića nisu evoluirala iz primitivnih u napredne forme, nego da su se umjesto toga pojavila iznenada, naprasno i u jednom savršenom stanju. Ukratko, živa bića nisu postala evolucijom, ona su bila stvorena.



“Rekonstrukcije” fosila



Rekonstrukcije se mogu definirati kao crtanje slika ili konstruiranje modela živog bića na bazi jedine kosti, ponekad na bazi samo jednog fragmenta koji je iskopan. “Ljudi-majmuni” koje mi vidimo u časopisima ili filmovima ustvari su rekonstrukcije. U svojim slikama i rekonstrukcijama evolucionisti namjerno daju oblik crtama koje ustvari ne ostavljaju nikakve fosilne tragove na način da podržavaju evoluciju. Primjer: graða nosa i usana, oblik kose, oblik obrva i druge dlake na tijelu. Oni takoðer izraðuju detaljne slike, slikajući ova imaginarna bića kako hodaju sa svojim obiteljima, kako love ili u drugim prilikama njihovog svakodnevnog života. Meðutim, svi ovi crteži samo su tvorevine mašte i nemaju ekvivalent u fosilnom zapisu. Earnst A. Hooten sa Harvardskog univerziteta objašnjava ovu situaciju ovako: “Pokušati restaurirati mehke dijelove je jedan čak još hazardniji poduhvat. Usne, oči, uši i nagib nosa ne ostavljaju indicija na dijelovima kostiju koje leže ispod njih. Vi sa jednakom lahkoćom na neadertalnoj lobanji možete modelirati osobine čimpanze kao i crte lica filozofa.”



Scenarij evolucije čovjeka



Darvinistička teorija drži da je savremeni čovjek evoluirao iz neke vrste majmunolikih bića. Tvrdi se da su za vrijeme ovog navedenog evolucionog procesa, za koji se pretpostavlja da je počeo prije 4-5 miliona godina, postojale neke “prijelazne forme” izmeðu savremenog čovjeka i njegovih predaka.  



Prema ovom potpuno imaginarnom scenariju, postojale su 4 osnovne kategorije:



• Australopithecus

• Homo habilis

• Homo erectus

• Homo sapiens



(Neki kandidati za prijelazne forme iz prošlosti kao Ramapithecus morali su biti potpuno isključeni iz imaginarnog stabla evolucije čovjeka nakon što je shvaćeno da su oni bili obični majmuni.)



David Pilbeam, Human Loss and Early Ancestor, Science, April 1982, strana 6-7.



Sve vrste Australopithecusa su izumrli majmuni koji podsjećaju na majmune današnjice. Godine 1994. jedan tim sa Univerziteta u Liverpoolu zaključio je da su “Australopithecusi četveronošci.”



Fred Spoor, Bernard Wood Frans Zonneveld, “Implication of Early Hominid Labyrintine Morphology for Evolution of Human Bipedal Locomotion”, Nature, vol. 269, June 23, 1994. str. 645-648.



Australopithecusi nemaju veze sa ljudima i oni su samo izumrla majmunska vrsta.



Homo habilis kao klasa predložen je 60-ih godina 20. stoljeća kao “karika” ili “prijelazna forma” Australopithecusa u savremenog čovjeka. Ipak, morfološke osobenosti (prsti na rukama i nogama pogodni za penjanje, struktura donje vilice nalik današnjim majmunima, lobanjski volumen od oko 500 ccm) ukazivali su da je on majmun.



1994. godine analize antropologa Holly Smitha pokazale su da Homo habilis nije bio “homo” nego “majmun”. Spoor, Wood i Zonneveld su koristeći metod komparativne analize polukružnih kanala unutarnjeg uha ljudi i majmuna pokazali znatnu razliku kanala ljudi koji hodaju uspravno i majmuna koji hodaju savijeni nadolje. Kanali unutarnjeg uha Homo erectusa bili su isti kao u savremenog čovjeka.



Fred Spoor, Bernard Wood Frans Zonneveld, “Implication of Early Hominid Labyrintine Morphology for Evolution of Human Bipedal Locomotion”, Nature, vol. 269, June 23, 1994. str. 645-648.



Iznesena su dva važna rezultata:



–  Fosili koji su označeni kao Homo habilis ustvari ne pripadaju klasi “homo”, tj. ljudi, nego klasi Australopithecusa, tj. majmuna.



–  Homo habilis i Australopithecusi bili su živa bića koja su imala povijen hod i zbog toga kostur majmuna. Oni ni u kom pogledu nisu imali nikakvu vezu sa ljudima.



Homo erectus je kategorija  za koju se tvrdi da je najprimitivnija ljudska vrsta. Riječ “erect” (što znači uspravan) ovo i implicira. Evolucionisti su morali odvojiti ove ljude od prethodnih kategorija dodajući kvalitet “uspravnosti”, zato što su svi dostupni fosili Homo erectusa uspravni u takvoj mjeri koja nije uočena u bilo kojeg primjerka Australopithecusa ili Homo habilisa. Ne postoji razlika izmeðu kostura savremenog čovjeka i Homo erectusa. Najčuveniji od svih primjeraka Homo erectusa naðenih u Africi je fosil “Narikotome homo erectus” ili “Turkana dječak”. Potvrðeno je da je to fosil 12 godina starog dječaka koji bi bio 1,83 m visok u svom adolescentnom dobu. Uspravna graða kostura ovog fosila nije drugačija od one savremenog čovjeka.



Molekularni ćorsokak evolucije



Kompleksna graða žive stanice nije bila poznata u Darwinovo doba i pripisivati život slučajnostima i prirodnim  uvjetima u to je vrijeme za evolucioniste bilo dovoljno ubjedljivo. Tehnologija 20. stoljeća zavirila je i zadubila se u najsitnije djeliće života i otkrila da je ćelija – stanica najkompliciraniji sistem sa kojim se čovječanstvo ikada susrelo.



Ona je toliko kompleksna da čak ni visoki nivo tehnologije koji je čovječanstvo postiglo ne može proizvesti jednu takvu stanicu. Nikada ni jedan pokušaj da se kreira umjetna stanica nije postigao uspjeh. Ustvari, svi pokušaji da se to učini su napušteni.



Evolucija nije uspjela objasniti čak ni postanak gradivnih blokova stanice. U prirodnim uvjetima nije moguće formiranje čak i samo jednog proteina od hiljada složenih proteinskih molekula koje izgraðuju stanicu. Odsustvo, dodavanje ili zamjena samo jedne aminokiseline u strukturi proteinske molekule uzrokuje da taj protein postane beskorisna gomila molekula. Svaka aminokiselina mora biti na pravom mjestu i u pravilnom poretku. Teorija evolucije koja tvrdi da se život pojavio pukim slučajem nema izgleda pred ovim poretkom, budući da je on isuviše čudesan da bi se objasnio slučajnošću.



Vjerovatnoća da prosječna proteinska molekula izgraðena od 500 aminokiselina prisutnih u tačno odgovarajućoj količini i smještenih u tačno odgovarajućem redoslijedu, uz vjerovatnoću da sve aminokiseline koje ona sadrži budu samo lijevostrano orijentirane i da budu spojene jedino peptidnim vezama je  “1 : 10950”.



Priča o cigli



Ako neko vjeruje da živa ćelija može postati slučajno, tada ne postoji ništa što bi ga moglo spriječiti da vjeruje u sličnu priču koju ćemo sada ispričati. To je priča o jednom gradu: Jednog dana grudva ilovače, pritisnuta izmeðu stijena na neplodnoj zemlji, nakon kiše postane vlažna. Kada je sunce izašlo, ova vlažna ilovača se osuši, stvrdnu i poprimi krut otporan oblik. Kasnije se ove stijene koje su poslužile kao kalup nekako raspadoše u komadiće i onda se pojavi pravilna, dobro oblikovana i čvrsta cigla. Ova cigla je godinama čekala, pod istim prirodnim uvjetima, da se formiraju druge cigle slične njoj. Ovaj proces se nastavio sve dok se stotine i hiljade istih cigli nisu formirale na tom istom mjestu. Meðutim, sasvim slučajno, nijedna od ovih cigli, koje su prethodno formirane, nije bila oštećena. Iako su, u periodu od nekoliko hiljada godina, bile izložene oluji, kiši, vjetru, suncu i hladnoći, te cigle nisu napukle, nisu se prelomile, niti su bile odvučene sa tog mjesta, nego su čekale tu, na istom mjestu, sve sa istom “namjerom”. Kada je njihov broj postao adekvatan, one su podigle zgradu poredavši se jedna uz drugu i postavivši se jedna iznad druge sasvim slučajno, uz pomoć djelovanja prirodnih sila, vjetrova, oluja ili tornada. U meðuvremenu, pod utjecajem prirodnih sila, u savršenom vremenskom slijedu, nastali su materijali kao cement ili šljunak i umetnuli se izmeðu njih, da bi ih spojili. Dok se sve ovo dogaðalo, željezna ruda se pod zemljom, uz pomoć prirodnih utjecaja oblikovala i položila temelje zgrade koja će nastati od ovih cigli. Na kraju ovog procesa podignuta je jedna kompletna zgrada, nimalo oštećena, sa svim njenim graðevnim materijalom, drvenarijom i instalacijama. Naravno, zgrada se ne sastoji samo od temelja, cigli i cementa. Kako je onda ostali materijal pribavljen? Odgovor je jednostavan: sav materijal koji je bio potreban za izgradnu zgrade postojao je u zemlji, na mjestu gdje je zgrada izrasla. Silikon za staklo, bakar za električne kablove, željezo za stubove (armaturu), grede itd… itd.. Sve se to nalazilo ispod zemlje u ogromnim količinama. Bila je potrebna još jedino vještina ''prirodnih sila'' da oblikuje i smjesti ove materijale na njihovo mjesto unutar zgrade. Sve instalacije, drvenarija i ostalo, smješteno je izmeðu cigli uz pomoć vjetrova, kiše i zemljotresa. Sve je išlo tako dobro da su se cigle razmjestile na takav način da su meðu sobom ostavile neophodan prostor za prozore, kao da su znale da će se kasnije, pod djelovanjem “prirodnih uvjeta”, formirati nešto po imenu staklo. Štaviše, one nisu zaboravile ostaviti prostora za instaliranje vode, struje i sistema za grijanje, koji će se takoðer slučajno formirati. Sve je išlo tako dobro da su slučajnosti i “prirodni uvjeti” proizveli savršeno dizajniranu zgradu.



Teorija evolucije tvrdi da je život nastao slučajno. To je tvrdnja koja nije ništa manje apsurdna nego naša priča, zato što stanica, sa svim svojim visokokvalificiranim sistemima za komuniciranje, transport i upravljanje, nije ništa manje složena od bilo kojeg grada, kako je opisuju  najveći svjetski stručnjaci iz oblasti citologije i biohemije, a broj ćelija u ljudskom organizmu se procjenjuje na oko 75 biliona.



Temeljne činjenice koje se mogu rezimirati:



1. Teorija evolucije je pobijena u prvom stadiju



Evolucionisti još nisu u stanju objasniti čak ni nastanak samo jednog proteina neophodnog za život. Proračuni mogućnosti, fizičke i hemijske formule dokazale su nemogućnost slučajnog postanka života.



2. Teorija evolucije neće biti potvrðena ni u budućnosti



Otkrivanjem detalja vezanih za graðu i funkciju žive stanice, postignuta je mnogo veća kategoričnost da stanica nije toliko proste graðe da bi se, kao što se to smatralo u vrijeme primitivne nauke iz Darwinovog vremena, mogla oformiti sama kao produkt nekih slučajnosti. Pozadina i neutemeljenost teorije evolucije svakim danom postaje sve jasnija i neće se smjeti pojavljivati pred javnošću koja će biti upoznata sa stvarnom situacijom.



3. Nepremostivi problem evolucije: razum

čovjek je svjesno biće, posjeduje volju, moć razmišljanja, govora, moć donošenja odluka, rasuðivanja… Sve ove odlike su funkcije razuma koji čovjek posjeduje. Razum je najveća razlika koja stvara jaz izmeðu čovjeka i životinja. Nikakva fizička sličnost ne može nadomjestiti ovu najveću razliku izmeðu čovjeka i ostalih živih bića.



Pripremljeno prema knjizi Haruna Jahje “Podvala teorije evolucije“

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close