Očajavanje i gubljenje nade u Allahovu milost veći je grijeh od činjenja bluda, pijenja alkohola …

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Očajavanje znači osjećaj potpunog beznađa i tjeskobe koji prožima i obuhvata ljudsku dušu i razum. U takvom stanju čovjek je savladan pesimizmom i gubljenjem nade, čak i onda kada ima realne mogućnosti da popravi svoje stanje. Uzvišeni Allah u Kur'anu je objavio: ”Ako čovjeku milost Našu pružimo pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik. (Hud, 9.)

Očajavanje simbolizira teške okove koji čovjeka sputavaju da slobodno i trezveno misli, djeluje i živi. Oni ga čvrsto prikivaju za zemlju i čine nemoćnim za bilo kakvu pozitivnu aktivnost, trud i akciju. A samo zbog jednog jedinog razloga, što je očaj njime u potpunosti ovladao i što okom pesimizma gleda na sve ono što ga očekuje u budućnosti.

Šejtan pokušava ubaciti očaj u vjerničko srce

Kad je riječ o očajavanju i gubljenju nade u Allahovu milost i oprost, ne možemo a da ne spomenemo šejtana i njegovo zavođenje i došaptavanje, jer šejtanu je cilj poljuljati vjerovanje muslimana i muslimanke, cilj mu je srušiti temeljne pricipe i vrijednosti na kojima oni grade svoj život, te im pokvariti i uništiti život na oba svijeta.

Upravo je jedna od metoda koju koristi Iblis, pokušaj da posije sjeme očaja i beznađa u srce vjernika u pogledu Allahove milosti i oprosta. Njemu je cilj baciti čovjeka u očaj, duhovno ga poraziti, baciti ga u depresiju tako da zbog te depresije i očaja izgubi volju za životom i potpuno izgubi nadu u Allahovu milost.

Očaj je opasna duhovna blest koja čovjeka vodi u nevjerstvo. Jer, očajnik ne vjeruje u Allaha i on gubi nadu u spas. Zato je Allah one koji gube nadu u Njegovu milost nazvao nevjernicima i zabludjelima objavivši: ”Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87.)

Stoga je, po konsenzusu islamskih učenjaka, očajavanje i gubljenje nade u Allahovu milost haram, zabranjeno i ono spada u najveće grijehe. Očajavanje i gubljenje nade u Allahovu milost veći je grijeh od vidljivih velikih grijeha kao što je blud, pijenje alkohola i sl.

Imam Kurtubi je, na ljestvici velikih grijeha, očajavanje i gubljenje nade u Allahovu milost stavio odmah nakon širka i on kaže da očaj i gubljenje nade znače negiranje Kur'ana, jer je Allah objavio: “Milost Moja obuhvaća sve.” (El-‘Araf, 156.), a očajnik govori: ”Allah meni neće oprostiti.” Dakle, ako je ubijeđen da mu Allah neće oprostiti, on negira i u laž utjeruje Kur'an.

Vjernik i vjernica ne dozvoljavaju da im srce nastani očaj i beznađe. Jednostavno, očaj i beznađe ne mogu naći puta do vjerničkog srca bez obzira na težinu stanja u kojem se nalaze i bez obzira na šejtanske spletke i došaptavanja.

Umjesto stabla očaja i beznađa, u srcima vjernika je, na temelju istinske spoznaje i iskrenog vjerovanja i ubjeđenja, niklo stablo nade čiji korjen je duboko u srcu, a grane visoko prema nebu. Zamislimo situaciju u kojoj je kit progutao Junusa, a.s. Riba teška 150 tona i ti se nađeš u njezinoj utrobi, u tri timine: tmina noći, tmina mora i tmina ribe. Koliko procentualno ima šansi da se čovjek izbavi iz takve situacije? Rekli bismo, nula posto. Međutim, Junus, a.s., ni u takvoj situaciji ne gubi nadu u spas, već se dovom i istigfarom obraća Milostivom Allahu, govoreći: “Nema Boga, osim Tebe, hvaljen neka si!, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!”  (El-Enbija’, 87.)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Neće niko, ko je u nevolji, učiti ovu dovu, a da ga Allah neće izbaviti iz nevolje i otkloniti od njega tugu i brigu.”

Spominjući Ibrahima, a.s., i njegove drage goste, tj. meleke koji su došli da traže muštuluk od njega i da ga obraduju sinom, Allah, dž.š., objavio je: “Donosimo ti radosnu vijest koja će se doista obistiniti” – rekoše oni -, “zato nadu ne gubi!” “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli” – reče on.” (El-Hidžr, 55.-56.)

Komentirajući ovaj ajet, imam Et-Taberi, veli: ”Gosti (meleki) su rekli Ibrahimu, a.s.: ‘Mi ti dolazimo sa radosnom viješću koja će se sigurno obistiniti, da će ti Allah podariti učenog sina i ne budi od onih koji gube nadu i koji očajavaju, već prihvati ovu vijest kao istinu.’ A onda njima Ibrahim, a.s., kaže: ‘Ko može gubiti nadu i očajavati osim onih koji su zalutali sa Pravog puta, koji su izgubili put onda kad su izgubili i ostavili nadu.”’

Ovo je dokaz da Ibrahim, a.s., ni jednog trenutka nije gubio nadu niti je očajavao, već se on samo začudio kada su ga obavijestili o tome, pa su meleki pomislili da je izgubio nadu da će imati dijete. Međutim, on ih je sâm demantovao i rekao im da nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zalutali sa Pravog puta.

Ja tugu svoju pred Allaha iznosim

Mnoštvo je kur'anskih priča o vjeri i nadi u Allahovu milost i spas, a jedna od njih je i ona o Jakubu, a.s. To je lekcija svima nama o odbacivanju očaja i u najtežim trenucima, lekcija o lijepom mišljenju o Allahu, o saburu na iskušenjima i nadi da je izbavljenje i olakšanje blizu.

Kada je Jakub, a.s., dobio vijest da je njegov sin Jusuf nestao, odnosno da ga je vuk pojeo, a to je za roditelja najveće iskušenje, rekao je: “U vašim dušama je ponikla zla misao” – reče on – ”i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.” (Jusuf, 18.)

Kada je izgubio i drugog sina, on ne očajava, nego kaže: “Nije tako” – reče Jakub – “u dušama vašim je ponikla zla misao, i ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je.” (Jusuf, 83.)

A kada su mu prigovarali što stalno spominje sina Jusufa, nakon toliko godina i nakon što je svaka nada izgubljena da bi se on mogao vratiti, on im jezikom ubijeđenog vjernika kaže: “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate” – reče on.” (Jusuf, 86.)

A kad je glasnik došao sa Jusufovom košuljom, Jakub, a.s., im kaže: “Zar vam ne rekoh” – reče – “da ja znam od Allaha ono što vi ne znate.” (Jusuf, 96.)

Uzroci očaja

Najveći uzrok očajavanja i gubljenja nade u Allahovu milost je neznanje o Allahu, koje podrazumijeva neznanje o Allahovoj svemoći i našoj nemoći te stalnoj potrebi Allahove pomoći.

Zatim, pretjerani strah koji je također posljedica neznanja i istinske spoznaje.

Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Strah od Allahove kazne koji vodi u očaj je pokuđen.” A Ibn Tejmijje je rekao da su granice straha od Allaha tamo gdje će te strah spriječiti od činjenja grijeha, a ako strah pređe tu granicu onda on vodi u očaj, a to je zabranjen strah.

Zatim, vezivanje i oslanjanje isključivo na materijalne uzroke.

Nevjernik koji dobije i ostvari neku dunjalučku blagodat, misli da je ona došla isključivo putem prirodnih uzroka, a kada nestane, onda on misli da se više nikada neće vratiti. Međutim, vjernik ne gleda tako. On zna da su sve blagodati od Allaha, Onoga Koji je tvorac uzroka i prouzročenog, i ako izgubi određenu blagodat on se nada da će mu je Allah vratiti ili zamijeniti boljom.

Zatim, vezivanje za dunjaluk i njegove prolazne užitke i blagodati.

Onaj ko gradi na dunjaluku kao da će na njemu vječno živjeti, naravno da će pasti u očaj kada izgubi neku od dunjalučkih blagodati.

Vrata pokajanja su otvorena do Sudnjeg dana

Vjernik gleda Allahovim svjetlom i nikada ne gubi nadu, jer zna da je Allah svemoćan i svemilostan i da nikada neće ostaviti Svoga roba.

Čovjek ima samo jedan život na ovome svijetu, ako njega upropasti, upropastio je i izgubio sve, i dunjaluk i Ahiret. Vrata tevbe su otvorena do Sudnjeg dana. Uzvišeni Allah objavio je: ”Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.'” (Ez-Zumer, 53.)

Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Allah ima 100 milosti, 99 dijelova milosti zadržao je za Sebe, a samo jedan dio milosti je spustio među sva stvorenja. Da nevjernik zna kolika je Allahova milost, ne bi izgubio nadu u Džennet, a da vjernik zna kakva je Allahova kazna, ne bi bio siguran od vatre.” (Buharija)

Dakle, da nevjernik zna kolika je Allahova milost, zaboravio bi na grijehe i zla djela koja je učinio i kaznu koja ga čeka zbog toga, te bi kod njega prevagnula nada u Allahovu milost.

Upitan je jedan pobožnjak iz prvih generacija: ”Kakvo je stanje sa tvojom vjerom?” Odgovorio je: ”Što se tiče moje vjere, grijesi mi je habaju i uništavaju, a ja je popravljam i obnavljam isigfarom i pokajanjem.”

Prenosi se da je neki čovjek iz Benu Israila četrdeset godina proveo u ibadetu i pokornosti Allahu, a onda je ostavio ibadet i četrdeset godina činio grijehe. Jednog dana pogledao se u ogledalu i primijetio je sijede dlake u bradi pa se zabrinuo i rekao: ”Gospodaru moj, ja sam Ti činio ibadet četrdeset godina, a zatim sam četrdeset godina proveo u grijehu i nepokornosti, pa hoćeš li mi oprostiti i primiti moja dobra djela?” Nakon toga mu je rečeno: ”Bio si pokoran i Ja sam primio tvoj ibadet, zatim si postao nepokoran, a Ja sam ti odgađao kaznu, i ako se ponovo vratiš i pokaješ, Ja ću primiti tvoje pokajanje.”

Stoga, ne očajavaj i znaj da je Onaj Koji izvodi živo iz neživog i neživo iz živog, moćan da tvoja nadanja i tvoje snove pretvori u stvarnost. A onaj ko se u Allaha pouzda, On mu je dosta.

Izvor:saff.ba

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close