Odlazak u Ferhadiju: Od ravnodušnosti do oduševljenja

Piše: Milovan Matić

Prije nego što smo zakoračili u unutrašnjost, muftija me je pitao: „Jesi li ikad bio u džamiji prije?“. Odgovorih mu kratko da jesam, u Istanbulu, turistički, i odmah pomislih šta će čovjek zaključiti, zemlja mi puna džamija, a ja zapalim za Tursku da bih prvi i jedini put ušao u neku od njih.

 Ipak, muftija se nije puno obazirao na to, već mi je samo rekao da se moramo izuti, te je nakon toga otvorio vrata. Ti prvi koraci u meni nisu proizveli baš nikakvu oduševljenost o kojoj svi pričaju. Potpuno sam bio ravnodušan. Čak sam u sebi pomislio: „Kad si unutra, i nije nešto velika i lijepa kako govore“. A onda sam bacio pogled prema stropu, koji vas opčini odmah, i na trenutak prestao da slušam i samog muftiju. 

Kroz glavu mi je proletjelo bezbroj misli, a ona prvobitna ravnodušnost u sekundi je nestala. U tih nekoliko minuta razmišljao sam o tom rušenju džamije, postavljanju kamena temeljca. U istom trenutku sam osjetio i oduševljenje i sram. Pomiješala su se tu razmišljanja o životu oko stare džamije, prijeratnih, ratnih i poratnih godina. Uglavnom, mnogo toga je protutnjalo kroz mene u tih par sekundi, a kad sam se vratio u sadašnji trenutak, muftija je pričao o sličnosti crteža u Ferhat pašinoj džamiji sa onim u Plavoj džamiji i Sulejmaniji u Istanbulu. Navodno su proizašli iz iste škole. 

Uglavnom, u tih nekoliko minuta odsutnosti, ili sam ja to samo utripovao, osjetio sam tu neku posebnost Ferhadije. Da li je to bilo zbog  njene vizuelne ljepote, istorije, i svega onog što Ferhadija nosi sa sobom i predstavlja, ili samo osjećaj odgovornosti koji mnogi Srbi nose u sebi za sve ono što je učinjeno ovoj džamiji, ne bih mogao da dam odgovor. Patetično, znam, ali stvarno je tako. 

Moj obilazak Ferhadije je počeo u Medžilisu Islamske zajednice u Banjaluci, koji se nalazi odmah pored džamije. Tako sam se dogovorio sa muftijinim sekretarom. Dok sam ulazio, radnici su okolo još uvijek izvodili posljednje radove pred svečano otvaranje 7. maja. Rekli su mi da sjednem i pričekam. Nije prošlo dugo kad se ispred mene pojavio simpatičan čovjek, predstavio se kao Osman. Naravno, to je bio banjalučki muftija Osman Kozlić, ali mene je iznenadio, jer sam ga očekivao u ful opremi, a on je bio u običnom odijelu. Ušli smo u njegovu kancelariju i započeli sa standardnom pričom. Kako teku pripreme, gužva, posla na sve strane… On govori kako ima stotine poziva dnevno, ja se tu ubacujem kao da znam kako je to… Sve u svemu, tih petnaestak minuta neformalnog razgovora bilo je baš prijatno. I sam muftija, onako tih, smiren, drhtavog glasa i sitnije građe, odaje utisak dobroćudnog čovjeka. Posebno mi je ostao upečatljiv po tome što je uvijek pokušavao da svaku cijelinu zaokruži nekom poslovicom.

Kako mi je ispričao, sve je skoro pa spremno za svečano otvaranje. Pozvani su Vučić, Davutoglu, Dodik, Izetbegović, ostali zvaničnici iz zemlje i regiona, kao i predstavnici vjerskih zajednica. Te subote biće sve zatvoreno u krugu oko džamije, radi se mnogo na bezbjednosti i ništa, kako kaže, nije prepušteno slučaju. Ali ono što je mene zanimalo više od te ceremonije jeste šta za jednog muslimana iz Banjaluke, pa i BiH, uopšte znači obnovljena Ferhadija. U čemu je tolika njena posebnost i šta se njenim otvaranjem mijenja u odnosu na prethodne godine?

Teško je opisati šta ona predstavlja. U gotovo svim religijskim kulturama imate hramova koji zauzimaju posebno mjesto. To je isto kao kad biste pitali za Dečane. To je nešto posebno. Hram kao hram se ne razlikuje mnogo jedan od drugog, ali ima tu neku dimenziju, kulturološku i istorijsku. Ferhadija je kao spomenik nulte kategorije, ne znam smijem li reći, najljepša džamija na Balkanu. Koliki je njen značaj Islamska zajednica je kazala kada je datum njenog rušenja označila kao Dan džamija. To je dan tuge i žalosti sa jedne strane, ali i čvrste opredijeljenosti i želje za obnovom. Hvala Bogu pa smo to i dočekali. Tako da…Ferhadija je čudna, i teško je riječima to opisati. Ona vas i sa tog umjetničkog aspekta mami i privlači. Kad vidite njen minaret, ona vas očara. Kad uđete unutra, mislite da je iznutra ljepša“, priča sa blagim ushićenjem muftija banjalučki, dok sjedimo u njegovoj kancelariji. Kako mi je u tom trenutku rekao, poslije 7. maja kapije Ferhadije će biti otvorene, ne samo za muslimane, već za sve ljude koji žele da vide ovaj spomenik nulte kategorije.

„Samo otvaranje će biti jedna velika poruka, prije svega muslimanima. Vi znate da su mnogi muslimani otišli odavde, dosta njih ne svojom voljom. Neki pod presijom i strahom. Kod njih možda još uvijek ta doza straha postoji. Kad vide da je džamija Ferhadija otvorila svoja vrata, oni će se lakše odlučiti da bar svoje posljednje dane života provedu u svom gradu. Za muslimane će ovo otvaranje džamije poslati poruku da se vremena mijenjaju, da nema razloga da više strahujemo. Ipak, uvijek ističem ovu treću stranu. Ferhadija nije samo bošnjačka i muslimanska. Ona pripada svim Banjalučanima. Nju je gradio Ferhat paša Sokolović, čovjek srpskih korijena. Dakle, ona znači puno za sve koji žive u Banjaluci. Pa, Banjalučani mi govore da su oni svoje djetinjstvo proveli kraj Ferhadije, da ih za nju vežu lijepe uspomene i da se onda tako i osjećaju kad ju ponovo vide.“

Dok muftija izgovara ove rečenice, razmišljam o tom vremenu, ali i o ljudima koji su se odlučili da sruše Ferhadiju. Istovremeno mi prolaze kroz glavu i snimci pokušaja postavljanja kamena temeljca za obnovu 2001. godine, koje sam ponovo pogledao prije nego što ću doći da radim ovu reportažu. Tada je razularena masa zadojena nacionalizmom napala muslimanske vjernike okupljene na prostoru današnje džamije i tom prilikom su ubili jednog Bošnjaka. Užas. 

Inače, za one koji ne znaju, a vjerujem da je njih jako malo, Ferhadija je djelomično uništena eksplozivom 7. maja 1993. godine, od strane nepoznatih osoba potpomognutih od strane tadašnje vlasti Republike Srpske. Potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio cjelokupni kompleks džamije izvršeno je nešto kasnije, a ostaci ruševina su odvezeni na gradsku deponiju. Kratko nakon rušenja Ferhadije, srušena je i obližnja Sahat-kula, čija je obnova takođe u planu.

Čim je muftija Kozlić završio rečenicu, pitao sam ga dokad će rušenje Ferhat-pašine džamije biti tema o kojoj se ne priča u Banjaluci? Dokad ćemo svi mi morati, kad god vidimo ovu bogomolju kako stoji u punom sjaju, da se prisjećamo tih ružnih scena od prije 15 ili 20 i kusur godina i osjećamo na sebi to breme krivice za sve ono što se dešavalo. 

Ipak, kao i mnogi drugi, ni on nije imao odgovor.

„Ja znam da ima i od strane muslimana nerealnih i neozbiljnih optužbi prema ljudima koji nisu učestvovali u tom rušenju. Nažalost, vi znate da se u ovoj našoj zemlji stvari nikad ne dovedu do kraja. Mnogo je i muslimana i Hrvata i Srba koji su ubijeni, a čije ubice nisu privedene. Vjerovatno se zna i ko je odgovoran za rušenje džamije, za pogibiju rahmetli Murata Badića, ovdje 2001. godine, ali nažalost ne upire se prstom, ne kaže se ko je kriv. To upravo rade oni koji žele sa sebe da skinu odgovornost i da je prenesu na cijeli narod. Nisu svi odgovorni. Ja često kažem, meni ljudi i dan danas, Srbi pravoslavci, donose sedžade, stare slike Ferhadije, kažu ’ovo sam sačuvao, ovo sam sakrio’ i to za mene ima veću težinu nego saznanje da je neko iz nečijih pobuda učinio takvo zlo.

Ipak, ovakav odnos, prvo vlasti u RS, pa onda i svih onih koji ne žele da progovore o rušenju Ferhadije, o napadu na vjernike 2001. godine, onih koji još uvijek veličaju ratne zločine i doživljavaju obnovu Ferhadije kao dolazak radikalnog islama u Banjaluku, stvara sumnju u poruke koje će se poslati ove subote ispred Ferhat-pašine džamije. 

Nadam se da se varam i da sve to neće biti samo još jedna predstava o boljoj budućnosti i zajedničkom životu svih nas na ovim prostorima, bez konkretnog učinka. U to me pokušao uvjeriti i moj sagovornik, koji se trudio da spusti loptu, citirajući kinesku poslovicu. „Svako putovanje počinje prvim korakom“, kaže on i dodaje: „Možda ti ljudi nisu spremni da naprave više. Ali i to treba podržati, jer vjerovatno nisu svi spremni da to urade, da to bude onako kako bismo mi svi željeli i priželjkivali. Ne treba vršiti nepotrebni presing. Atmosfera je bolja nego prije. Hvala Bogu pa u zadnje dvije godine gotovo da nije bilo incidenta. Ezani se čuju sa naših munara, a ljudi to normalno doživljavaju.“

U tom trenutku je muftija izgovorio nešto što mi se učinilo kao jedna lijepa poruka, koju bi čak mogao upotrijebiti i na dan otvaranja.

„Sve veći broj Banjalučana govori da je i Ferhadija njihova. Pitaju me ljudi smiju li oni doći na otvorenje, Srbi pravoslavci, moji poznanici i prijatelji. E to mene raduje, vjerujte, ne znam smijem li kazati, raduje me više nego to što će doći par hiljada muslimana izvan Banjaluke“.

Sa tom porukom smo odlučili da odemo do same džamije, da napokon pogledam i njenu unutrašnjost. Usput sam dobio i pojašnjenje o objektima koji se nalaze u dvorištu Ferhadije, tri turbeta: Ferhat-paše, njegove unuke Safikadune i njegovih bajraktara. Takođe, zanimljive su priče i o nadgrobnim spomenicima iza same džamije, u kojima su sa svim počastima sahranjeni neki od pobunjenika, koji su se tad usprotivili vladavini paše, pa za to platili glavom. 

Prije nego što smo zakoračili u unutrašnjost, muftija me je pitao: „Jesi li ikad bio u džamiji prije?“. Odgovorih mu kratko da jesam, u Istanbulu, turistički. Odmah nakon toga je otvorio vrata i ti prvi koraci  u meni nisu proizveli baš nikakvu oduševljenost, o kojoj svi pričaju, potpuno sam bio ravnodušan. Čak sam u sebi rekao: „Kad si unutra i nije nešto velika i lijepa kako govore“. A onda sam bacio pogled prema stropu, koji vas opčini odmah, i na trenutak prestao da slušam i samog muftiju. 

Kad sam se, uslovno rečeno, vratio, muftija je pričao o sličnosti crteža u Ferhadiji sa onim u Plavoj džamiji i Sulejmaniji u Istanbulu. Navodno su iz iste škole. I istina je da imaju dosta dodirnih tačaka, a valjda je Ferhadiju i gradio neimar koji je bio učenik osmanlijskog arhitekte Mimara Sinana, koji je izgradio poznatu Sulejmaniju.

Zanimljivo je bilo vidjeti kako su u novoizgrađenu Ferhat pašinu džamiju ubačeni dijelovi stare, odnosno ono malo ostataka što je pronađeno. Posebno ako znamo da ti ostaci datiraju još iz 1579. Godine, kada je i Ferhadija izgrađena u tada klasičnom otomanskom stilu i koja predstavlja jedno od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture 16. vijeka. Od tog trenutka je ova džamija predstavljala jedno od najvećih, pa možda i najveće obilježje Banjaluke, sve do nesretnog rata.

Ipak, ono što je meni zaokupilo pažnju bila je preciznost kojom su iscrtani zidovi džamije. Pojma nemam šta predstavljaju ti crteži, ali da su lijepi, jesu. Spoljašnjost je svakako grandiozna, posebno kad stojite ispred same džamije, ali i kada joj prilazite iz pojedinih ulica.

Sve u svemu, nakon još desetak minuta čavrljanja sa muftijom, bilo je vrijeme da se pozdravimo. U povratku mi se po glavi motalo bezbroj misli i utisaka. Od toga da sam prvi put bio u jednoj džamiji u BiH, do već pomenutih scena koje su se na tom mjestu dešavale prije 15, odnosno 23 godine. Razmišljao sam kako da sve to što sam vidio, čuo i doživio prenesem na papir.  

U tom trenutku sam se sjetio još jedne rečenice koju je u našem razgovoru izrekao muftija i koja mi je i u tom trenutku, a i sad dok pišem ovaj tekst, izgledala kao najbolja poruka za kraj:

„Meša Selimović je rekao: ,Sve su nas ubili, braćo moja draga, nebrojeno puta, ali nas boli onda kad strada neko nama najbliži’. E, kad nas bude boljelo kad strada moj bližnji i kad strada nečiji drugi bližnji isto, i kad nas bude boljelo isto kad strada Ferhadija i kad strada manastir na Kosovu, i kad budemo istom snagom ustali da to štitimo, onda se možemo nadati dobru.“ 

Buka.com

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close