Odnos između roditelja i djece

Temeljni zadatak roditelja je da upute svoju djecu u islam i da ih iza sebe ostave kao dobre muslimane. Značaj te roditeljske misije vidi se u časnom kur’anskome ajetu:

I onima koji su vjerovali i koje su potomci u vjeri slijedili – njima ćemo potomstvo njihovo priključiti i za djelo njihovo nećemo ništa zakinuti: svaki čovjek je zalog za ono što zaradi. (Et-Tur, 21)

Kur’ansko određenje dostojanstva ljudskog života, ljubavi i međusobne spremnosti za skladno zajedništvo isključuje brak kao instituciju ego­izam u dvoje. Od bračnih se drugova traži spremnost da iziđu iz svog užeg bračnog zajedništva i da budu spremni i otvoreni i za druge, oso­bito za rađanje i odgoj djece. Roditeljstvo u užem smislu riječi, uklju­čujući i zadaću svjesno-odgovornog roditeljskog odgoja, uključuje u sebi veliku vrednotu, što nam govori da djeca ne smiju biti gledana samo kao predmet oslobođenja instinktivnih želja roditelja, nego oni imaju svoje naravne zahtjeve, jer su osobe na koje treba paziti, što logički i naravno slijedi da se od roditelja zahtijeva spremnost na žrtvu i samoodricanje.

Ljubav prema djetetu zahtijeva da mu se posveti, po mogućnosti, naj­veća pažnja u njegovu razvitku i osobnom sazrijevanju. Stoga postoji, također, razložnost za što je moguće veći broj djece, budući da je samo jedno dijete vrlo izolirano i da nema dovoljne uvjete za razvitak soci­jalnih odnosa.

Ali u svakom slučaju nije islamski ideal u što većem broju djece, već odgoju, usmjeravanju i brizi one koja budu rođena. Dakle, ne ide se za nekim velikobrojnim potomstvom, nego se ide za odgovornim roditeljstvom. Ovdje glavnu odgovornost snosi država i društvo, jer oni trebaju stva­rati takve ekonomske i društvene uvjete da bude omogućen optimalno mogući broj djece u porodicaima.

Uvijek spremna žrtva za ljubav koju roditelji trebaju imati prema svojoj djeci istovjetna je zahtjevu da dijete pokazuje svoju pažnju i ljubav kao i poslušnost prema roditeljima. Poslušnost u kur’anskom određenju nije ropsko podvrgavanje i ucjena pojedine osobe, nego posebni oblik ljubavi i povjerenja prema bližnjemu. Takva poslušnost djece je­dino je tamo ostvarljiva, gdje roditelji shvaćaju svoj autoritet kao emanet, s kojim mladim ljudima u razvitku omogućuju korak po korak da samostalno na sebe preuzimaju odgovornost.

Razumijevanje autoriteta i poslušnosti u smislu EMANETA služi također osmiš­ljenom životu porodicai, više kao ideologija radikalne emancipacije djeteta, kao shvaćanje autoriteta koji može katkada biti kao ugnjetavanje ili pak kao nužno zlo.

Ako se značenje majčinske ljubavi i roditeljske brige, osobito kod malog djeteta, dovoljno i pozitivno odražava na njegovu dušu, to može u velikoj mjeri utjecati na sigurnost i toplinu porodične atmosfere. Odgoj djeteta i briga oko njega ne bi se smjeli olahko prebaciti na neku drugu instituciju. Naravno, tu se radi o razboritosti koja ne smije nikada izgubiti iz vida ne samo vrednote koje dijete gubi nego i zajedništvo porodice i okoliša, što se također često negativno očituje ako majka radi izvan kuće. Uvijek je u takvoj situaciji u pitanju kvalitet odgoja i izobrazba djeteta, jer često može doći do jače izolacije poje­dinog djeteta, za što bi ipak netko morao snositi moralnu odgovornost.

Porodica mora biti mjesto sigurnosti i povjerenja, mjesto gdje se njeguje ljudsko dostojanstvo i gdje se može moderni čovjek sačuvati od svih mogućih prohtijeva modernog potrošačkog društva, što opet ni u kojem slučaju ne smije značiti da se porodica mora izolirati i začahuriti u sebe. Ona mora biti u određenoj mjeri otvorena za daljnje rodbinske i pri­jateljske susrete i za sve one kojima je pomoć potrebna i koji se nalaze u bilo kakvoj nevolji. Ideal jedne, za ljude otvorene i islamske ljubavi jest putokaz za sretno uređenje porodičnog života.

Da bi neka porodica mogla reći da je uistinu islamska i muslimanska, ona mora svoje životno zajedništvo oblikovati po uzoru na porodični život Muhammeda, s.a. Ali to zahtijeva življenu ljubav duha kroz različite svakidašnje sfere života, kao što je to Poslanik, s.a., u svojoj svakidašnjici očitovao. Kroz ovo se pobliže određuje također i uloga bračnih partnera, roditelja i djece na jedan specifičan način.

Islamsko oblikovanje porodičnog života zahtijeva u svakom slučaju da se porodica shvati i razumije kao džemat u malom, jer ona ne živi samo iz svojih osobnih aktiviteta, nego je odlučujuće za njezin rast i uzrast slušanje i življenje po Sunnetu i njezino nasljedovanje Poslanika i ashaba u zajedništvu cijeloga islamskog Ummeta.

Stoga muslimanska porodica sudjeluje za sofrom mira, ustrajavanja i brižnosti, njeguje svakidašnju povezanost s Bogom kroz prakticiranje vjere i ispoljavanje svih njezinih obilježja.

Islamski se život ne može programirati. On se ne može garantirati samo kroz puke institucionalne odredbe. On zahtijeva svoj temelj u življenoj vjeri svakidašnjice, što mora biti prožeto nesebičnom islamskom lju­bavlju. Ako se o tome ne bude vodilo računa, takav nepravilanodnos će proizvesti negativnu suprotnost i pretvoriti se u tešku kaznu u vječnosit, kao što se ističe u Kur’anu:

Vi koji vjerujete! Među ženama vašim i djecom vašom pouzdano imate neprijatelja pa ih se pričuvajte… (Et-Tegabun, 14)

Autor: Muharem Omerdić

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close