Orhan Gazi – sin utemeljitelja Osmanske dinastije

Otac: Osman Gazi (rodočelnik i utemeljitelj osmanske dinastije)

Majka: Malhun Hatun

Godina rođenja: 1281.

Godine vladanja: 1326. – 1360.

Godina smrti: 1360.

Najvažnija ostvarenja: Osvojenje Iznika, Trakalije, Akyonika, Mudirna, Kemlika, Izmita  , Koyunhisa- ra, Herekea, Yalavuta, Skadra, Kadikoya, Ostrva Marmara, Ankare, Abdusa, Semendira.  Također, uspostavljeno je upravljanje nad mnogim kneževinama i pripovijedalo ih je u vašoj državi (oblastima) kao što je emirat Kurd, Fetha i Karšijaka.  Preselio je prijestolnicu iz Jeni Šehira u Bursu. Njegov mlađi sin Sulejman-paša, nastavio je sa osvajanjima i tako zauzeo Rumeliju i Galipolje, ali je nakon završetka osvajanja stradao u lovu. Na vlast nakon smrti svog oca Orhana dolazi njegov brat Murat.

Bio je vrlo pravedan i pobožan vladar. Bavio se problemima podređenih toliko da povjesničari kažu: “U njegovo vrijeme nije bilo nijednog siromaha da je imao potrebu za zekatom. Interesovao se za nauku, učenjake i družio se s njima.” O njemu je bizantinski povjesničar Halkonodil rekao: “Bio je darežljiv za konjaništvo, proizvodnju, siromašne, poštovao je uče- njake i junake, bio je pobožan, pravedan, nepristrasan i blag prema kršćanima.”

PREMA EVROPSKOM KONTINENTU…

SA OSAMDESET MUDŽAHIDA

Ovo je priča o putovanju Osmanlija prema Rumeliji, tj, evropskom kontinentu i to u vrijeme sultana Orhana, sina sultana Osmana, osnivača osmanlijske dinastije.

Velika soba je bila ispunjenja glavešinama plemena Kay i njihovim uglednim ljudima.Svi su iščekivali svog poglavara Orhana koji je dao pozvati ih iako nisu znali o čemu je riječ. Šta je bilo u pitanju? Da li je na pomolu bio novi mirovni sporazum sa Bizantijcima i želi da čuje njihovo mišljenje u vezi toga? Niko nije znao dok je šaputanje vladalo među njima.

Šaputanje ne potraja dugo kada poglavar plemena uđe u sobu u pratnji svog starijeg sina Sulejman-paše. Pozdravi ih sve islamskim pozdravom: Mir i spasvama, na što mu oni odgovoriše, čekajući da čuju šta ima reći. Njihov vođa je kružio pogledom po onima što sjede, te otpoče obraćanje govoreći: “Braćo moja, i prijatelji po oružju… znate da smo osvojili grad Bursu i učinili gaglavnim gradom naše kneževine. Tako smo izvršili oporuku našeg rahmetli oca Osmana, kao i što nam jo Allah dao pomoći da osvojimo sve bizantske tvrđave i kule u ovoj oblasti. Čak je i njihov imperator, Jovan Kantakuzin VI bio primoran da potpiše primirje sa nama. Ali, to, moja braćo, nije dovoljno, mi se moramo usmjeriti prema Rumeliji kako bi i tamo, također, nastavili osvajanja. Šta mislite o tome i šta kažete?”

Gazija Fadil-beg, jedan od vođa plemena, kličući uzbuđeno zbog rečenog reče: “Allah je Najveći, Allah je Najveći. Dugo smo čekali ovu radosnu vijest, Allah vas blagoslovio. Mi smo svi uz tebe.” Osjećaj oduševljenja i zanosa se javi i kod ostalih. Stadoše grliti jedan drugog i čestitati mu. Ovdje Sulejman priđe ocu i šapnu mu: „Oče, zar nećeš mene postaviti na čelo ovog pohoda?”

Njegov otac se nasmija zbog želje i ambicije svog mladog sina, ali zaustavi ga nakratko, pošto ovaj pohod zahtijeva vještog i iskusnog komandanta, te se konsultova sa vođama: “Moj sin Sulejman ima želju predvoditi ovaj pohod, šta mislite?” Njegovi vođe su istinski poznavali njegovog sina, Sulejmana, i koliko je bio smion i hrabar u bitkama u kojima je učestvovao sa njima. Zato svi rekoše: “Odličan izbor, mi se svi stavljamo pod njegovu komandu!”

“Dakle, nakon što se oslonimo na Allaha, njemu povjeravamo komandu. Ali braćo, molim da mu pomažete i ukazujete da se sa vama mora konsultovati u svemu što se tiče ovog pohoda.”

Jednog jutra u taboru muslimana bilo je živo: oštrile su se sablje i strijele, oblačili panciri i pojačana niska konja. Nemalo nakon toga, muslimanska konjica se usmjerila prema sjeveru, brzo prevaljujući zemlju, dok kopno nije iščililo iza njih našavši se pred morem. More koje ih je razdvajalo od evropskog kontinenta, novog kontinenta u kojem će širiti islam.

Muslimani se tu ulogoriše dok ne iznađu rješenje kako da pređu more. Glavni zapovjednik Sulejman jebio u stalnom razmišljanju kako da riješi ovaj problem. Dok je stajao tako, na obali, namršteno promatrajući drugu obalu, u tom trenutku mu priđoše Fadil-beg u društvu konjanika Agabeya i upita ga:

–  Zapovjedniče, o čemu razmišljaš?

– Razmišljam na koji način da pregazim more na drugu obalu, a da neprijatelj to ne primijeti.

– Ako nam izdate zapovijed, mi ćemo to učiniti.

– Kako, odakle?

– Saznali smo da blizu postoji tjesnac preko kojeg možemo preći more. Oni tamo imaju utvrđenje.

– Odlično, pređite more, ali na prvom mjestu važno je da se napravi izvidnica.

Otišli su do tjesnaca i tamo sagradili malu kolibu od ilovače i drveća. Kada je nastupila noć Fadil- beg i Agabey odjahaše sa malom grupom konjanika prema njoj i prebaciše je na drugu obalu. Tamo primijetiše jednu osobu dok je spavala i zarobiše je. Dovedoše je pred Sulejman-pašu. Ovaj zarobljenik se tresao od straha kada pomisli da će ga ubiti. Sulejman- paša ga umiri i dade da se nahrani i napoji. Dariva ga novom odjećom i drugim poklonima zbog kojih ovaj skakaše od sreće. Potom mu postavi pitanje:

– Možeš li nam pokazati ulaz kroz koji možemo ući a da nas niko ne opazi?

– Da, gospodine.. mogu, s obzirom da dobro poznajem utvrđenje.

– Ako to učiniš, i uvjeriš nas u istinitost svojih riječi, znaj, bogato ću te nagraditi.

– Obećavam vam, gospodine.. niko nas neće primijetiti.

Sulejman- paša je brže- bolje izdao naredbu da se izrade veće kolibe. U večeri drugog dana nakon što je završena izgradnja istih, odabrao je osamdeset prvaka koji su konjima prevezli kolibe i na krilima noći ih prenijeli na drugu obalu u potpunoj tišini. Tamo im je osoba pokazala na tajni hodnik.Sulejman- paša i njegovih osamdeset vojnika se u potpunoj tišini prikradoše utvrđenju. Bilo je vrijeme žetve i sakupljanja voća i veliki broj ljudi je bio u okolnim njivama i vočnjacima zbog čega mu nije bilo teško da zauzme tvrđavu. Neprijatelji nisu stigli da pruže otpor, predali su se, te su ih zbog toga poštedjeli prolivanja krvi niti su im muslimani nanijeli bilo kakvu štetu.

Sulejman – paša nije dozvoljavao da mu vrijeme prolazi uzalud. Poslao je nekolicinu svojih ljudi koji su zauzeli usidrene lađe, doveli ih do tvrđave, i sa njima prešli na drugu obalu i tako prevezli ostatak vojske koji se tamo nalazio.

Prije nego se proširila bilo kakva vijest o načinu na koji su muslimani zauzeli tvrđavu,muslimani su napali drugu tvrđavu nedaleko od prve, i tako zaposjeli dvije velike tvrđave kao mjesto na novo kontinentu utvrđenom po prvi put.

Ovo je bio početak, početak širenja muslimana na drugom kontinentu kojim će gospodariti nakon pohoda i velikih osvajanja.

Izvor: Osmanski sultani (istinite priče)

Autor: Orhan Mehmet Ali

Za Akos.ba pripremila: Arnela M.

Izvor:akos.ba

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close