Otac je dao život za RS, a mi danas nemamo načina da preživimo u njoj
No, šta misli ona, Srpkinja u Tomislavgradu? Misli da je referendum u RS “samo još jedan način da nas gospodin Milorad Dodik pravi budalama”. Zove se Aleksandra Gvozden. Simić je prezime po ocu, vojniku Vojske RS, poginulom borcu.
Udata je, vjerovali ili ne, za Bošnjaka. Imaju dvoje djece. Žive u Tomislavgradu. Hrvati su im komšije. Ipak, ovo nije politički korektna priča o mješovitom braku, o multikulturalnosti bla bla bla…
Ovo je priča o “kao idealnom stanju u RS, pa se gospodin Dodik uhvatio državnih praznika”, koju nam je Aleksandra ispričala.
Damu nismo pitali za godine, sama je rekla da ih ima 34 i da u Tomislavgradu živi već dvanaest godina, jer u Doboju nije bilo radnog mjesta za tehničara telekomunikacija.
Poslodavci su zatvarali vrata, jer nije bila “od onog mog ili od jednog od onog mog”. Kćerka je čovjeka. Onog koji je poginuo za RS. Onu republiku o čijem se rođendanu izjašnjava na referendumu.
“U Doboju nisam mogla naći bilo kakav sistem za preživljavanje”, kaže nam Aleksandra. Otišla je u Tomislavgrad.
Njen brat potražio je sistem za preživljavanje u Libiji. No, i tamo je vrag odnio šalu. Vratio se u Doboj na kratko, i pogađajte… Nije bilo posla.
“Ponovo je otišao u Libiju, ali tamo je haos… Ostao je bez posla i htio bi da se vrati u Doboj”, priča naša sagovornica.
No, nema gdje. Njihova porodična kuća u Doboju uništena je u poplavama 2014. godine.
“Šteta na njoj nije sanirana ni truna. Opštinski službenici, oni što rade na šalteru, nisu mi dali da apliciram za bilo kakvu pomoć. Kažu mi da se nismo javili na vrijeme, da smo zakasnili. Nakon što sam sam mi objasnila da mi je majka bila teško bolesna, a skoro u isto vrijeme muž mi je povrijeđen u saobraćajnoj nesreći i da zaista nisam mogla doći u Doboj ranije, uputili su me u pravnu službu. Podnijela sam konačno zahtjev i čekam da vidim hoće li išta biti od toga”, ističe Aleksandra.
Osvrće se kratko na svoje djetinstvo. Imala je 11, a njen brat 10 godina, te ratne 1993. Godine kada im je otac poginuo.
“Moja mama se na sve moguće i nemoguće načine trudila da nam obezbijedi normalne uslove za život i krov nad glavom. Nije imala nikakvu pomoć nadležnih. Kada je pravila kuću, zapala je u ogromne dugove. Čak su i žiranti morali da vrate jedan dio kredita, pa je poslije ona njima vraćala dugove. Umorila se od svega. Umrla je u 53. godini”, priča nam Aleksandra.
Opet se vraćamo na referendum o Danu RS, republike za koju je stradao Aleksandrin otac.
“On je dao život za RS, a danas ni moj brat ni ja ne živimo u RS, jer nemamo načina kako da preživimo u RS. Znači, djeca poginulih boraca u RS su višak”, kaže ona.
Za predsjednika RS ima poruku. Iskrenu, jednostavnu i jasnu, bez umotavanja u svilene rukavice:
“Mile, brate Srbine, ako želiš bilo šta riješiti, riješi moj problem. Pomozi mi da vratim brata u RS! Izgubila sam oca, majku, samo mi je on još ostao”.
“Koliko je ovakvih kao što je moj brat, samo Bog zna. I svih oni koji ne rade, svih oni koji rade za 300 KM ili za 500 KM, i svih oni čija je penzija manja nego što bi trebalo da bude socijalna pomoć…”, pita se Aleksandra.
No, odgovora nema. Tema je referendum.
N.Š.
(Vijesti.ba)
