Pomjeranje usana tokom učenja u sebi

Primijetio sam da mnogo ljudi kada klanja namaz uopće ne pomjera usne onda kada bi to trebalo raditi, a to je kada se uči Kur'an i izgovaraju namaske dove i zikrovi.

Onaj ko je shvatio da "učenje u sebi" znači "učenje u mislima" griješi, i namaz mu je neispravan po koncenzusu učenjaka.

Kada se kaže da se u namazu nešto "uči u sebi" pod tim se podrazumijeva da se izgovara tiho, toliko da samog sebe možeš čuti.
Ovo izgovaranje važi za sve što se izgovara u namazu od početnog tekbira pa do predaje selama.

Izuzutak su samo dva slučaja i tiču se namaza u džematu:

Prvi: U hanefijskom mezhebu, onome ko klanja za imamom nije propisano da uči Kur'an, pa ni Fatihu, ni suru (iako je kod velikog broja učenjaka učenje Fatihe za imamom farz).

Drugi: Kada imam kaže: "Semi'allahu limen hamideh", onaj ko za njim klanja to ne izgovara.

Dakle, početni i ostali tekbiri, dove i zikrovi na ruku'u, "rabbena ve lekel-hamd" po povratki sa njega, na sedždi, tešehhud ("ettehijjatu…"), salavat, kao i predaja selama se tiho izgovaraju, a onaj ko samostalno klanja uz to uči i Fatihu, suru nakon nje i "semi'allahu limen hamideh" pripovratku sa ruku'a.

Pravilo za glasnost tihog učenja u džematu jeste da ono što izgovaraš bude toliko "glasno" da samog sebe čuješ, a da istovremeno ne ometaš onog ko klanja do tebe.

Rusmir Čoković

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close