Ponekad bismo satima u tišini plakali pored mezara naše majke

Nemamo nikoga. Nemamo kuće. Nemamo nikoga s kim bismo razgovarali. Mi smo potpuno sami.
U protekla tri mjeseca spavali smo na 15 različitih željezničkih stanica. Naš otac se ponovo oženio kada je naša majka umrla. On i naša nova majka su nas tukli svaki dan i svaku noć. Jednog dana ona je prosula vruće ulje na Olijevo tijelo. Iz straha većinu noći nismo mogli spavati. Ponekad bismo satima u tišini plakali pored mezara naše majke.

Prije tri mjeseca otac nas je izbacio iz kuće. Išli smo od vrata do vrata u susjedstvu, ali niko nas nije htio primiti. Onda smo sjeli na voz i došli u grad. Skupljamo iskorištene boce vode i nekad radimo kao nosači. Ponekad nam ukradu novac dok spavamo. U noćima kada Oli plače od gladi, govorim mu da će se naša majka jednog dana pojaviti kao melek i da će nam donijeti slatkiše, hranu, odjeću i obuću. Oli je jako naivan, vjeruje i misli da će ona doći uskoro.

Portal Svjetlo Dunjaluka

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close