Ponekad bismo satima u tišini plakali pored mezara naše majke
Nemamo nikoga. Nemamo kuće. Nemamo nikoga s kim bismo razgovarali. Mi smo potpuno sami.
U protekla tri mjeseca spavali smo na 15 različitih željezničkih stanica. Naš otac se ponovo oženio kada je naša majka umrla. On i naša nova majka su nas tukli svaki dan i svaku noć. Jednog dana ona je prosula vruće ulje na Olijevo tijelo. Iz straha većinu noći nismo mogli spavati. Ponekad bismo satima u tišini plakali pored mezara naše majke.
Prije tri mjeseca otac nas je izbacio iz kuće. Išli smo od vrata do vrata u susjedstvu, ali niko nas nije htio primiti. Onda smo sjeli na voz i došli u grad. Skupljamo iskorištene boce vode i nekad radimo kao nosači. Ponekad nam ukradu novac dok spavamo. U noćima kada Oli plače od gladi, govorim mu da će se naša majka jednog dana pojaviti kao melek i da će nam donijeti slatkiše, hranu, odjeću i obuću. Oli je jako naivan, vjeruje i misli da će ona doći uskoro.
