Poučna priča: Dijeli i pomaži u ime Allaha!

Ubu Umer pripovijeda:
Znameniti vaiz, Osman Nasafi jednog dana je držao narodu vaz sa minbera. U toku vaza reče:
– Ljudi! Htio bih da vas zamolim da mi učinite nešto. – Šta je to? – upitaše.
– Potrebno mi je hiljadu drahmi – odgovori. – Hoćete li mi dati?
Niko ne odgovori. Po drugi put reče:
– Zar među vama nema nijednog Božijeg prijatelja koji bi mi iz Božije ljubavi dao što mi je potrebno?
Niko ništa ne odgovori i on po treći put reče:
– Ako ne može jedna osoba da to da, neka daju dvije – tri ili deset osoba. Ništa ne odgovoriše. On siđe sa minbera i ode kući. I ja – priča dalje Abu Umar – uzeh hiljadu drahmi i uputih se njegovoj kući. Pokucah na vrata. Jedna služvaka iziđe i upita:
– Ko si ti i šta hoćeš?
– Reci šejhu da ga neko traži van – rekoh joj.
Šejh iziđe i ja mu predadoh onih hiljadu drahmi i rekoh:
– Bogati, nemoj nikome reći da ti je Abu Umar dao novac. Možda se pohvala ljudi pomiješa sa licemjerstvom. Ne tražim pohvalu ljudi, nego želim da vidim ljepotu Milostivog i da postupim shodno naredbi Gospodara Sudnjega dana, Koji kaže:
"Ko se nada da susretne svoga Gospodara neka čini dobro i neka ne pridružuje nikoga u obožavanju svoga Gospodara."
Zbog prijetnje ovog časnog hadisa koji je Uzvišeni Allah izrekao u odnosu na licemjerje, Abu Hurejre (neka je Allah zadovoljan njime) priča da je naš vjerovjesnik Muhammed (neka je Allahov blagoslov i spas na njega) rekao:
– Svemogući Allah kaže: "Ja sam Bog, Koji nema potrebe da Mi se pridružuje neko. Ko god učini jedno djelo za nekog drugog, Ja, koji sam Bog, čist sam od tog djela." Smisao hadisa je da u svakom poslu i djelu, koji su pomiješani sa licemjerstvom, postoji pridruživanje (širk). Uzvišeni Allah ne prima nijedno djelo koje je učinjeno u ime nekog drugog. U drugom hadisu stoji da Allah prima samo ono djelo koje je učinjeno sa iskrenošću i radi Njegova zadovoljstva. Ako djelo nije učinjeno sa iskrenošću, Uzvišeni Allah ne prima to djelo. Nema nagrade za njega na drugom svijetu, a mjesto onoga koji ga je učinio bit će u Džehennemu.
Sutradan je bio vaz kome sam i ja prisustvovao. Osman Nasafi je počeo da vazi i u toku vaza reče:
– Prisutni, imam pravo na vašu pomoć. Ja sam zatražio, ali mi niste udovoljili. Međutim, Uzvišeni Allah mi je poslao, putem jednog od Svojih prijatelja, tih hiljadu drahmi.
Nastavio je da vazi, ali nakon jednog časa ponovo će:
– Prisutni, ako kažem preko koga mi je Uzvišeni Allah poslao taj novac, kakve tu ima štete? Poslao mi je novac putem Abu Umara (neka je Allah zadovoljan njime).
Abu Umar priča:
– Bilo mi je teško jer sam one drahme dao radi Allahova zadovoljstva i htio sam da niko ne zna za to da se ne bi licemjerstvo pomiješalo, da to bude samo radi Allahova zadovoljstva. Kada je Osman Nasafi to razglasio, ustao sam, navukao ogrtač na glavu i počeo lažno da plačem. Približio sam se minberu i uhvatio se za skut Osmana Nasafija rekavši:
– Taj novac koji sam ti dao jučer bio sam ukrao od oca. Sada je on doznao da sam počinio krađu. Mnogo me mučio. Boga ti, daj mi onaj novac da mu ga vratim i da se spasim lukavstva. – Kradljivče, zato si mi rekao da nikome ne govorim – reče Umar.
– Da – odgovorih. – Bojao sam se da moj otac ne sazna i zbog toga sam ti rekao da ne kazuješ nikome. Međutim, ti si ipak rekao. I on je primio vijest i sada me prisiljava govoreći: – Uzmi moje drahme od onoga kome si ih dao!
– Malo sačekaj da odem kući! – reče.
– Tako mi Boga, neću ti pustiti skut odjeće dok mi ih ne vratiš!
– Idi i donesi mi novac ovog kradljivca – reče najzad slugi, a meni je rekao prijekorno:
– Sjedi, varalico! Sad će doći! Bog mi je svjedok da nisam potrošio nijedan novčić od te sume.
Sluga donese novac i dade mi ga rekavši: – Uzmi, đavo nek nosi i tebe i tvoje pare!
Uzeo sam novac i vratio se na svoje mjesto. Prisutnima je teško padao ovaj moj neuljudni postupak. Izgubiše raspoloženje i sakupiše se oko mene uputivši mi bezbroj
prijekora i kletvi:
– Prljavi nitkove! Škrti licemjeru! Neka je prokletstvo na tebe i tvoj novac! Pokvarenjače! Kad si mu ranije dao novac u potaji, trebao si ga sada u potaji i tražiti. Zar se ne stidiš Boga da javno naneseš uvredu tako učenom i savršenom čovjeku?
– Ljudi, – rekoh – ja nisam vlasnik tih novaca! Ukrao sam ih od oca!
– Idi, nesrećo! Tvoj otac je nesretan zbog tebe, a ti si zbog njega nesretniji. Proklet bio i ti i tvoj otac! – rekoše i na kraju se raziđoše kućama.
Ja, međutim, uzeh šest hiljada drahmi i odoh kući Osmana Nasafija. Pokucah na vrata. On iziđe i reče mi:
– Kradljivče, šta je još tvoje ostalo kod mene pa si došao da to tražiš?
– Ništa mi nije ostalo kod tebe – rekoh. – Evo, donio sam ti šest hiljada drahmi. Uzmi, ali pod uvjetom da nikome ništa ne kažeš. Donio sam ih samo radi Božijeg zadovoljstva.
Bogami, ako budeš rekao da ti je Abu Umar nešto dao, opet ću ih uzeti od tebe.
– Lopove, mora da si to ukrao od roditelja pa insistiraš da ne kazujem nikome.
– Nema potrebe da to činiš – rekoh. – Ako nikome ne kažeš, to je moj novac. Bogami, niko ga neće uzeti od tebe. Ali, ako se odlučiš da ispričaš da sam ih ukrao od roditelja, sigurno će ti ponovo biti oduzeti.
– Stavi ih tamo – reče. – Neću da uzmem ništa iz tvoje ruke.Stavio sam ih pred njega i vratio se. Poslije toga nije pokušavao da ikome kaže.

Obrada:www.novihorizonti.NET

 

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close