Poučna priča: Gužva na sabah

Mati nas je uvijek budila odjednom, onako, đuture na sabah. Mi mlađe, a bila nas je puna kuća, smo skakale prve i jedna preko druge trčale da uzmemo abdest.

Često je bilo i svađe pa je mama, zikreći na svom tespihu koji je dobila od rahmetli nane, s glasnim subhanallahelhamdulillah ili Allahu ekber smirivala situaciju. To je nama u prevodu značilo:

„E ček’ da završim pa ću vam ja dat’ svađu!!“

Nama je samo bilo bitno da prve završimo s namazom pa da se onim ostalim zadovoljno smješkamo ispod toplog jorgana. Dječija posla!

Stariji su bili mudriji. Polahko bi, jedni pa drugi ustajali i abdestili, jer puna kuća čeljadi na jednu česmu je ipak zahtijevalo neki red i plan.

I kod mene s godinama puna kuća. Dok su djeca manja nekako laganije ide, a ja još nosim slatku traumu iz djetinjstva. I nekako na pola puta raziđosmo se oko toga kad je najbolje klanjati sabah. Tako da jedni klanjaju odmah u zoru, drugi na sredini, a treći pred istek vremena. Alarm zvoni svako petnaestak minuta. Onako diskretno, samo da probudi vlasnika. I nema gužve. Samo nek se klanja. Uistinu sam mnogo jutara zahvalila Milostivom na prelijepom osjećaju. Osjećaju kada vas probudi zvuk vode kojom vaše čeljade abdesti.

Svaki se trud isplati. I mamin i moj. Hvala ti Allahu!

Nedavno smo prenoćili kod mame u proširenom sastavu. Čula sam mamin budilnik i njeno otežano ustajanje na namaz. Kontam poslije nje ću, ali zaspah. Probudi me istim toplim riječima kao kad sam bila djevojčica:

„Hajde, šćeri, sabah! Hajde, ne gnijezdi se. Skoči odmah!!”

I ja, kao ona nekad  malehna djevojčica, odmah ustanem. Kontam prva ću.

Otvaram vrata hodnika koja vode do kupatila i imam šta vidjeti. Red se oteg’o k’o u onoj nekoj reklami. Bože, ne mogu da vjerujem!!!

Stojim  na kraju reda i pokušavam da sredim misli. Ljuta na sebe što ne ustah za materom odmah. Tad bi bila prva i već i u krevetu. Opet ona djevojčica u meni. Da se vratim dok se svi izredaju? Ne! Previše sam pospana, vjerovatno ću zaspati i prespavati sabah. I majka će nastaviti sa pozivanjem, bez obzira što se treba čekati na abdest. Mirim se s činjenicom i posmatram ostale. Svako na svoj jedinstven način nosi se sa datom situacijom. Neki gunđaju, neki su samo namršteni, a neki od svega prave šou i nasmijavaju druge. Ono što ih ustvari i karakteriše kroz život. Duhovitost, ozbiljnost, mudrost, sebičnost…… svi isti, a u isto vrijeme opet tako različiti, ali moji.

Sjedam u ćošak, sad već pomirena sa situacijom, i strpljivo čekam. Uputim Velikom i Silnom dovu za sve nas i zahvalim Mu se što ih imam ovakve.

Dok dođoh na red zatekoh majku pored tople peći kako potkuhava hljeb.

„Što nisi ostavila ja bih, evo samo da klanjam“-rekoh joj.

„Ma jok, kod tebe vazda ostane hrsuza, a znaš da ja to ne volim!“

Ko će vam iskrenije reći istinu u lice do mati? Nasmijem se. To je moja majka!

Žena, kraljica, beton, vrh. U isto vrijeme i hamal i sultanija! Moja majka.

Za Akos.ba piše: Zilha Ramić

Izvor:akos.ba

 

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close