Poučna priča: Nesreća jednog mladića

Iznenada, svirena brzog auta odzada i manje od sekunde. BAM!

Sudario se sa autom. Kaže.. mladi čovjek između 2 auta pada na tlo sa teškim ozljedama.

Požurili smo prema mladiću i unijeli ga u auto, pozvali hitnu, pozvali bolnicu da se pripreme za naš dolazak. Hitna je bila spora pa smo ga stavili u auto. Spomenuo je da je bio u cvijetu mladosti, bio je mlada odrasla osoba u kasnim tinejdžerskim godinama.

On je mumljao nešto al' mi nismo razumjeli šta je mumljao zbog toga što smo bili u žurbi. Kaže da je bio pobožna osoba, mogao je vidjet po izgledu. Policajac je rekao: "Kada smo ga smjestili u stražnji dio auta onda smo mogli razumjeti šta je mumljao.

Kroz sav taj bol, kroz svu tu patnju njegovo srce je recitiralo ajete Svemogućeg Stvoritelja."

On kaže: "Toliko se udubio u recitaciju da, SubhanAllah, nisi mogao reći da ovaj mladić pati."

Policajac je rekao: "Njegova odjeća je bila natopljena krvlju, njegove kosti su bile puknute na mnogim mjestima." Kakogod, on nastavlja da se svojim jedinstvenim i nježnim glasom recitira ajete Časnog Kur'ana. Odjednom, policajac reče, kako smo slušali pažljivo, ja i moj partner, ja sam zadrhatao sav sam se naježio. Gleda sam vrlo pažljivo tog momka dok smo se vozili prema bolnici. I onda je ušutio, podigao ruku i pokazao prstom prema nebu i rekao:"La Illahe illa Allah!" Rekao je: "La illahe illa Allah!" Time je završio!

Brzo sam pogledao njegovo disanje, njegov puls, njegovo srce.. bio je mrtav.

Nije mogao prestati gledati u njegovo lice, tu ljepotu njegovog lica. Suze su mi počele da teku, al' sam ih sakrio od stida. Okrenuo sam se partneru i rekao da je od momka život završen, gotov.
Policajac je počeo da plače i time kada je čuo kako mu partner plače, nije mogao izdržati, čitavo auto je bilo okupljeno emocijama. 
Kada su stigli do bolnice, vozeći ga kroz hodnik govorili su sestrama, doktorima šta se desilo.

Jedna od bolničkog osoblja je nazvala njegovu kuću. Njegov brat je podigao slušalicu, i nakon što je bio informisan šta se desilo,
rekao je da je njegov brat išao u posjetu njegovoj jedinoj nani svake sedmice, koja je živjela van grada. I vodio je računa da uvijek provede vremena sa siročadima i siromašnom djecom koji su bili po ulicama. Čitav grad ga je znao po tome što bi im davao islamsku literaturu, kasete, knjige. On bi napunio svoju staru, prašnjavu mazdu sa šećerom, rižom, čak i bombonima za siromašne ljudi u gradu. Ali i on se sam borio da preživi.

Ipak on je više preferirao tu siročad, siromašnu djecu i siromašne porodice tokom svoga života.

Prema tome, njegove posljednje riječi su bile lahke.

Za njega nije bilo teštko da izgovori LA ILLAHE ILLA ALLAH!

Bazirano na istinitoj priči.

Šejh Faiz Muhammed

 

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close