Poučna priča: TETAGOGICA

Nedavno, na putu do škole djelih sjedište u autobusu sa malenom djevojčicom Merimom iz komšiluka. Putuje četiri kilometra I kada se potrefimo u isto vrijeme u autobusu na brzinu mi ispriča šta je to novo u njenoj“ školici ”  – kako je ona zove. 

“ Jesam li ti reklada  nam je došla nova učenica jučer ? “ –pitala me.

Nasmijalo me to njeno pitanje, jer se od prošlog utorka nismo vidjele, ali sam svejedno znatiželjno odgovorila:

“ Nisi, hajde reci mi. “

U njen razred je došla nova djevojčica Lejla. Nažalost u razred su je u kolicima uveli njeni roditelji zajedno sa upravom škole.

“ Baš sam se bila zbunila “ – reče .

“ Zašto Merimice ? “

“ Ne znam. Još nam je ona peda, pega( mučila se za izgovorom) tetagogica rekla da se osobe poput Lejle zovu djeca sa posebnim potrebamai da trebamo biti fini. “



Dok sam smišljala šta da kažem stigli smo do njene škole, brzo je izletjela iz autobusa I mahnula.

Zbog putovanja na koje sam trebala otići znala sam da ću Merimicu vidjeti tek zamjesec dana, ali cijelo to vrijeme ta misao, to pitanje – Zašto je neko invalid, a ja ne ? – me pratilo pri svakom koraku.

Nije mala Merima prva koja se tek upoznala sa tim pa je to muči. Muči to čak I mene, a odavno znam za to.  No, shvatila sam da su ti ljudi stvoreni da bi u nama probudili bar mrvu humanosti koju posjeduje svako od nas. Po tom se razlikujemo od zvijeri, zar ne ?



Brzo suletjeli ti dani pa je dan kad ću Merimu opet zateći u autbousu osvano. Veselila sam se druženju sa njom, jer mnogo volim tu dječiju nevinost i iskreno brbljanje. Ugledala sam je na istom mjestu. Odmah pri sjedanju, po izrazu njenog lica vidjela da jedva čeka nešto da mi kaže, ali ja sam je preduhitrila.

“ Pa gdje si ti Merimice. Šta ima? Družiš li se sa Lejlom ? “

“ Lejlom ? Nije to Lejla ! To je naša Lejlica. “ –odlučno mi je odgovorila.

“ Baš ste je lijepo nazvali … a otkad to ? “- upitala sam je.

“ Pa eto, od dana kada je ušla pomal osmo se svi počeli družiti sa njom. Ja sam najviše. Svidjela mi se, jer  voli iste boje kao ja. Sve su joj šnalice roze boje. Uvijek dođe počešljana I zajedno radimo zadatke. Čak mi je otkrila ime simpatije. Zove se Emir, samo shhhh … ne smije niko znati. To mi je rekla, jer smo mi sada prijateljice. Baš prijateljice, znaš bona. “ – s nekim ushićenjem I osmijehom na licu je sve to govorila da sam pomislila da će joj daha nestati.

No, svejedno osjećala sam kao da mi se duša pojinečim nepojmljivo lijepim I samo sam htjela pričati sa njom. Po ko zna koji put sam se uvjerila da je najgore ubistvo ubiti dijete u sebi za koje bi nam trebali suditi.

Nastavila je …



“ Znaš li da je ja sada vozam. Nekad se mijenjamo … nekad Elma, nekad Amila, nekad čak i Mirza. Uvijek se svađamo, ali Lejla kaže da je ja najfinije vozam, ali ni to ne smije niko znati. To su samo naše tajne … a Imamo Ih puuuno. “ –ovaj put je raširila rukice da mi pokaže koliko je to – puno – .

Nasmijala sam se …

“ Pa među vama nema razlike … “ – rekla sam povlačeći se i jedva čekajući njen odgovor.

“  Pa nema bona. Ona čak zna bolje matematiku od mene. Joj jesi ti …a i ona… tetagogica je smiješna kako nas je samo prepala. Idem,  čeka me Lejlica.“ –istrčala je iz autbousa, a ja sam gledala za njom dok autobus nije krenuo.

“ Hajde, vidimo se“ –tiho sam izustila I nasmiješila se. Pametna djevojčica, nema šta.

 Tekst: Basara Emina

divanhana.com

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close