Poučne islamske priče

~*~ Allah sve zna ~*~
Hasan je imao tri sina: Faruka, Abdulaha i Kasima. Mnogo ih je volio. Zelio je da postanu dobri muslimani. Hasan je i sam bio dobar musliman. Koliko god je mogao, pokoravao se svim Bozijim naredbama.
Jednoga dana htio je provjeriti svoje sinove. Svakom od njih dao je nekoliko slatkisa i rekao: “Pojedite ih na takvom mjestu gdje ste sigurnida vas niko ne moze vidjeti. Kad to ucinite dodjite kod mene.”
Faruk uze slatkise i ode u svoju sobu. Za sobom zatvori vrata i pojede slatkise misleci da ga tamo niko nije mogao vidjeti.
Abdulah ode u podrum. Bio je siguran da tamo nema nikoga. Pojeo je slatkise u mracnom podrumu.
Kasim je razmisljao gdje bi mogao pojesti slatkise, a da ga niko ne vidi. Nije mu padalo na pamet ni jedno takvo mjesto. Svaki put kad bi pomislio na neko mjesto sjetio bi se da ga Allah vidi, i zato nije pojeo slatkise.
Faruk i Abdulah vratili su se ocu i ispricali mu kako su postupili. Potom je dosao Kasim i vratio slatkise svome ocu govoreci:
“Ne postoji mjesto koje je skriveno od allaha, tako da ja nisam pojeo slatkise.”
Hasan je bio odusevljen Kasimom. Rekao je Faruku i Abdulahu da nauce lekciju od svoga brata Kasima i dodao:
“Moji dragi sinovi, nikad ne zaboravite da Allah zna sve, i da vidi sve. On je uvijek s nama. Stoga mi ne bismo trebali ciniti nista ruzno, cak ni u tajnosti.”

                                   ~*~ Paznja prema roditeljima ~*~

 

Nasi su roditelji Allahov dar. Oni nas paze, brinu o nama i pomazu nam da porastemo. Oni su njezni prema nama i vole nas. Nasi roditelji tako mnogo brinu za nasu udobnost i srecu. Zato i mi moramo paziti na njih. Uvijek moramo biti ljubazni prema njima. Trebamo slusati ono sto oni govore. Nasi roditelji misle samo ono sto je za nas dobro. Evo jedne takve price koja govori o paznji prema roditeljima.
Bio jednom jedan postovan covjek po imenu Serefudin Jahja.Jos kao djecak jako je pazio svoje roditelje.Bio je pokoran i njezan prema njima.
Jedne veceri njegova mati bila je zedna, pa je zamolila Serefudina za casu vode. Kad je Serefudin stigao sa casom vode, njegova mati bila je zaspala. I tako on je stajao s casom u ruci dok mu se majka nije probudila.
Nakon nekoliko sati njegova je mati otvorila oci i ugledala Serefudina kako sa casom vode stoji pored nje te ga upita:
“Dragi sine, zar stojis sve ovo vrijeme?”
Serefudin rece: “Da majko, ja cekam da se probudis da ti dam casu vode.”
Njegova mati bila je jako zadovoljna njime. Blagosiljala ga je i molila Allaha da joj sina ucini velikim covjekom. Kad je porastao, Serefudin je zbilja bio veliki covjek svoga vremena.
Djeco!
I vi trebate paziti svoje roditelje kao sto je to Serefudin cinio. Nikad im ne recite uvredljivu rijec.Poslusajte ono sto oni kazu. Lijepo se ponasajte prema njima. Budite najbolji u skoli. Tako ce vasi roditelji biti sretni.
I Allah ce takodjer biti zadovoljan vama. Zbilja, Allah naredjuje da budemo dobri prema roditeljima.
Dobar je musliman pazljiv prema roditeljima. On brine o njima.

 
                                                 ~*~ Rijeci i djela trebaju biti jedno ~*~
Bio jednom jedan djecak koji je volio jesti slatkise,pa ih je stalno trazio od svog oca. Njegov otac bio je siromasan covjek, i nije uvijek mogao pribaviti slatkise za svoga sina. Ali mali djecak to nije shvatao, i stalno je trazio slatkise.
Djecakov otac cesto je razmisljao kako da zaustavi dijete da ne trazi tako mnogo slatkisa. U to vrijeme u blizini je zivio jedan mudrac. Djecakovu ocu je sinula ideja. Odlucio je da povede djecaka tom mudrom covjeku, ne bi li ga on upio nagovoriti da prestane stalno traziti slatkise.
Djecak i njegov otac uputili su se tom covjeku. Kad su stigli do njega, otac mu rece: “Dobri covjece, bi li zamolio moga sina da prestane traziti slatkise koje ja ne mogu da mu pribavim?” Kako je ovaj mudrac i sam volio slatkise, nije mu bilo lahko. Mislio je kao da postupi. Na kraju je odlucio da predlozi ocu da ponovo dovede sina sljedeceg mjeseca.
Za to vrijeme mudrac je potpuno prestao jesti slatkise. Kad su djecak i njegov otac, nakon mjesec dana, ponovo dosli, mudrac rece djecaku: “Moje drago djete, hoces li prestati traziti slatkise koje ti otac ne moze priustiti?”
Od tada, djecak je prestao traziti slatkise.
Djecakov otac upita ovog mudrog covjeka: “Zasto nisi molio moga sina da prestane traziti slatkise kada smo ti dolazili proslog mjeseca?”
Mudrac odgovori: “Kako da trazim od djecaka da odjednom ostavi slatkise kada ih i ja sam volim? Pa ipak tokom proslog mjeseca prestao sam ih jesti.”
Licni primjer mnogo je snazniji od samih rijeci. Ako od nekog trazimo da nesto ucini, mi to i sami takodjer moramo ciniti. Mi ne trebamo traziti od drugih da cine ono sto sami ne cinimo.
POBRINI SE DA TVOJA DJELA I TVOJE RIJECI BUDU UVIJEK JEDNO.

                                 ~*~ Govori istinu ~*~
Govoriti istinu jako je dobra navika. Ako bismo uvijek govorili istinu, sacuvali bismo sebe od mnogih neugodnosti. Evo jedne price o covjeku koji je cinio mnoge ruzne stvari. ali ga je njegovo obecanje da ce govoriti istinu sacuvalo.
Jedan covjek je dosao poslaniku Muhammedu, a.s. i rekao:
O Allahov Poslanice, ja imam mnogo losih navika. Koju od njih najprije da ostavim?”
Poslanik rece: “Prvo ostavi laz, i uvijek govori istinu.”
Covjek je obecao da ce tako uciniti i otisao kuci.
Kada je pala noc, covjek se spremao da podje u kradju. Ali prije nego sto je izasao iz kuce, na trenutak se sjetio obecanja koje je dao Poslaniku: “Ako me sutra Poslanik upita gdje sam bio, sta cu reci? Hocu li reci da sam isao krasti? Ne, ja to ne mogu. Ali ne mogu ni lagati.Ako kazem istinu, svako ce me mrziti i zvat ce me lopovom, a jos cu biti i kaznjen za kradju.”
Tako je covjek odlucio da ne krade te noci, i ostavio je ovu losu naviku.
Sljedeceg dana pozelio je da pije vino, ali ka se spremao da to ucnini,pomisli: “Sta cu kazati Poslaniku ako me upita sta sma radio tokom dana? Ne mogu slagati, a ako kazem istinu, ljudi ce me mrziti zato sto muslimanu nije dozvoljeno da pije vino.” 
I on je tako odustao od namjere da pije vino.
I tako, kad god bi ovom covjeku naumpalo da ucini nesto lose, on bio se sjetio svoga obecanja da c uvijek govoriti istinu. Jednu po jednu, on je napustio sve svoje lose navike i postao dobar musliman i jako dobar covjek.
Ako budemo uvijek govorili istinu, bit cemo dobri ljudi i dobri muslimani, koje Allah voli i pomaze. Ako Allah – nas Stvoritelj – bude zadovoljan nama, On ce nas nagraditi DZENNETOM, a to je mjesto srece i uzivanja na buducem svijetu.
OBECAJ, UVIJEK CU GOVORITI ISTINU!

                                       
                                       ~*~ Ne vjeruj sve sto se kaze ~*~
Lovac je krenuo da svojom mrezom lovi vrapce. Isao je od jednog do drugog polja, iz jednog sumarka u drugi, promatrajuci jedno po jedno drvo, slijedeci vrapca koji je letio pored nekog potocica.

Lovcu nije bilo lahko prelaziti s jendog mjesta na drugo. Na kraju, kad se umorio, sjeo je u sumarak, ocekujuci svoj bogati ulov.

Umorio se od dugog cekanja te se naslonio na jedno stablo postavivsi mrezu na kojoj je bilo primamljivo jelo za ptice. 

Odjednom se zatresla mreza u koju se ulovila jedna ptica. Poveselio se lovac i potrcao prema mrezi, pomislivsi kako ga ceka ukusna vecera.

Skoro je poletio od srece! Krasna je i velika bila ta ptica! Pazljivo ju je oslobodio mreze, i uvatio je rukom, diveci se njenom izgledu.

I obrati se lovac vrapcu s osmjehom pobjednika: “Dobro dosao moj lijepi vrapce! Koliko dugo sam te cekao!!

Vrabac od straha zaplaka, pa rece: 
“Pustite me, gospodine lovce! Necu vam biti ni od kakve koristi i necu vam utaliti glad! Molim vas pustite me!”

Podrugljivo odgovori lovac: 
“Moji prijatelji su kod mene pozvani ne veliku gozbu! Kako je mogu zamisliti bez tvog ukusnog mesa!?”

Zasutio malo vrabac pa rece:
“Pustite me, lovce, ja cu vam pokazati gdje se nalazi najvece blago na zemlji!!!”

Kad je lovac cuo za blago, izbezumio se od lahkomosti i pustio vrapca.

Vrabac se nacerio , zazivkao sto je bolje mogao i zaskakutao od srece, govoreci:
“Zar si povjerovao, glupane, da ja uistinu znam gdje se nalazi blago? Sve u svemu, nemoj se zalostiti. Ja cu obavijestiti sve vrapce da se udalje od ovog sumarka, a moj ti je savjet: 
Nemoj vjerovati u sve sto ti se kaze! To je to blago!”

I odleprsa vrabac ostavivsi nasamarenog lovca.

            ~*~ Nikad ne odustaj Budi Uporan ~*~
 
Izbio je rat izmedju dviju susjednih kraljevina.
Vojskovodja jedne vojske izazvao je drugog vojskovodju na dvoboj. Nakon teskog boja, savladao ga je, zarobio i okovao u lance, te ga odveo u zatvor.
Vojska porazenog vojskovodje se raspala a vojnici se razbjezali po pustinji, bojeci se da ih neprijatelj ne sustigne, ne zarobi i ne baci u zatvor.

Dogodilo se nesto neocekivano! Porazeni vojskovodja uspio je pobjeci iz zatvora, te kad je stigao do nekog izvora usred pustinje, sjeo je da se odmori.

Poceo je razmisljati o svom sramotnom porazu, i smisljati nacin na koji bi se izvukao iz te teske situacije.

U tom trenutku njegovu paznju privuce jedan sicusni mrav, koji je prolazio pokraj njega vukuci golemog kukca, desetak puta obimom i tezinom veceg od njega…
Ali, mrav je bio uporan u svom poslu!

Odjednom padne mrav s kukcem u jednu rupu. Pokusavao se izvuci sa svojim plijenom. Kukac se oslobadjao nekoliko puta iz njegovih celjusti, ali mrav ga je uvijek ponovo scepao i s njim se pokusavao izvuci iz rupe – sve dok mu to konacno i ne uspije. I tako, pobjedonosno i ponosno, zajedno s plijenom, mrav je nastavio svoj put.

Dojmila se ta upornost i strpljivost porazenog vojskovodje. Kako je taj mrav, bez gubitka nade, ali srcano, uspjesno obavio svoju zadacu.

Zaplakao je nad svojom sudbinom; pokajao se sto nije bio uporniji i srcaniji. Poceo je razmisljati kako da ponovno pozove svog protivnika na megdan.

Sakupio je svu svoju snagu i odlucnost i vratio se sam protivnickom vojskovodji, te ga ponovno izazvao na dvoboj. Nakon nevidjene i mukotrpne borbe, njegov je protivnik pao mrtav na zemlju!

Tako je nas vojskovodja pobijedio i ponosno se vratio u svoju kraljevinu. I tako je jedan mali mrav svojom upornoscu utjecao da vojskovodja izvuce korisnu pouku.
BUDI UPORAN……..

                     ~*~ Upotrebljavaj svoju pamet ~*~
Ovo je prica o slijepcu i fenjeru. Dok bi izlazio nocu iz svoje kuce, i isao do velikog trga na kome se nalazi bunar, gdje bi se skupljali ljudi i donosili vodu, on bi u jednoj ruci nosio cup a u drugoj fenjer. 

I tako je jednom stigao do tog bunara noseci fenjer koji svijetli, i kada je dosao na red, napunio je svoj cup vodom i krenuo kuci. 

Na putu kuci susrete ga jedan covjek, pa se zacudi sto ce slijepcu fenjer!!!

Glasno je razmisljao: “Sta ce slijepcu fenjer, kakvu korist ima od toga?”

Cuo ga sljepac kako sapce. Kad mu se covjek priblizi, glasno ga upita: “Sta ce ti fenjer?”

Nasmijesi se slijepac i rece: “Kad bi imalo razmislio, ne bi me to ni pitao! Zar ne vidis da je noc, i mrak je svuda oko nas?” 

Covjek klimnu glavom i rece: “Tacno, ali kakvu korist imas od fenjera kada si slijep?”

Slijepac rece:
“Hej covjece s ocima, nosim fenjer da me ti vidis! Kad ga ne bih nosio, neko od prolaznika mogao bi se sudariti sa mnom jer ne vidi dobro u mraku.”

“Kad nosim svjetleci fenjer, osvjetljavam sve oko sebe pa ne moze doci do sudara, te tako sacuvam svoj vrc da se ne razbije. Zar nije tako, brate?”

Covjek je pognuo glavu od neugodnosti: “Hvala ti na savjetu, starce, i na tvojoj mudrosti! Nemoj me osudjivati! Ja sam u biti neznalica i slijepac, unatoc vidu, a ne ti.Ti si razborit i pametan, iako nevidis! Primi moju ispriku! Da sam dobro i ispravno razmisljao ne bi ni postavljao takvo pitanje!”

Kako bi bilo dobro kada bi covjek iskoristio sve blagodati sto nam ih je Allah darovao, kako se ne bi pokajao i osramotio, kako ne bi ispao neznalica!