Pozadina napetosti u istočnom Mediteranu: Zbog čega će Kina i Rusija stati uz Tursku?

Šta se događa u Mediteranu? Da li je jedini problem raspodjele energetskih resursa ili se tu krije nešto drugo? Zašto su Italijani, Francuzi, Rusi, Amerikanci, Kinezi i Britanci prisutni u istočnom Mediteranu posljednjih godina? Iz kojeg razloga će Kina, ali i Rusija podržati Tursku u potencijalnom konfliktu unutar istočnog Mediterana?
Mediteran predstavlja veliki energetski bazen današnjice, ali gledati na situaciju u istočnom Mediteranu samo iz ugla raspodjele energetskih izvora je pogrešno. Prema određenim izvorima u istočnom Mediteranu se nalazi blizu 45 biliona metara kubnih.

Prema određenim izvorima Rusija posjeduje zalihe između 34 i 38 biliona metara kubnih prirodnog gasa. Današnji Iran posjeduje zalihe gasa od 31 bilion metara kubnih, dok Katar posjeduje zalihe od 25 biliona metara kubnih.

Današnje tenzije u istočnom Mediteranu zasnivaju se više na raspodjeli i kontroli energetske mreže-transporta, od same važnosti količine energetskih resursa koji se u Mediteranu nalaze.

Izrael je 2009. godine objavio kako je otkrio gas u Mediteranu, blizu svoje obale.

Međutim, već u naredne dvije godine otpočeli su problemi u gotovo svim Arapskim državama koje polažu pravo na energetska bogatstva unutar Mediterana, počevši od Tunisa.

Danas se uspostavlja novi globalni poredak u svijetu, dok zapadne sile na čelu sa SAD-om slabe, istočni blok na čelu sa Kinom postaje sve moćniji.
Pitanje koje se postavlja ovdje je: Šta je to što bi SAD trebale učiniti, kako bi se održale kao jedina super-sila u budućnosti?

SAD da bi opstale kao super sila moraju držati pod kontrolom Evropu, Afriku i Aziju, i održati se kao dominantna ekonomska, vojno-tehnološka i diplomatska sila u ovim dijelovim svijeta.

Sa ovim ciljem su uspostavljene vojne komande američke vojske u Evropi, Aziji i Africi.

Nije teško zaključiti, SAD da bi opstale kao jedina super sila moraju zaustaviti ekonomski i tehnološki kineski uspon.

Kineski ekonomski mega projekat „Put i pojas“ ima svoj kopneni i pomorski krak. Iako se kopneni pojas proteže preko Pakistana, Afganistana, Irana, Sirije, Turske i drugih država, gotovo u svim regijama događaju se teroristički napadi, državni i vojni udari, ratovi i razni drugi problemi. Pored Iraka, Sirije, Jemena i brojih drugih država, posljednja pogođena država u nizu bila je i Liban, sa eksplozijom koja se dogodila.

Pomorski pojas kineskog projekta „Put i pojas“ je u sličnoj situaciji i u gotovo još većem problemu, jer američka mornarica još uvijek kontroliše gotovo sve važnije pomorske rute, moreuze, mora i okeane.

Karta kopnenog i pomorskog pojasa kineskog “Put i pojas” projekta
Jedna od najvažnijih tačaka u kineskom pomorskom pojasu jeste Suetski kanal, kroz koji bi kineski transportni i trgovački brodovi trebali prolaziti, da bi preko Mediterana stizali do evropskih luka.

Sjedinjene Države imaju kopnenu i pomorsku teoriju o globalnoj dominaciji. Prema kopnenoj teoriji dominacije SAD-a: Evropa i Rusija ni u kojem slučaju ne smiju uspostaviti stratešku ekonomsko-energetsku i vojnu saradnju.
Na osnovu svoje pomorske i kopnene strategije o globalnoj dominaciji, SAD su zauzele poziciju i u istočnom Mediteranu. Američki cilj na kopnu je blokirati i onemogućiti dalju rusko-evropsku energetsku saradnju. Istovremeno SAD rade na tome da energetsku sigurnost Evrope predaju u ruke Izraelu.

Rusija je prethodno djelomično blokirala jedan ovakav američki pokušaj sa svojim vojnim ulaskom u Siriju. U prošlosti je postojao plan da se prirodni gas iz Katara i saudijska nafta preko mreže gasovoda i naftovoda, koji bi prolazili preko Sirije i Turske, dopreme do Evrope. Međutim, sam Asad koji je u početku bio pristao na ovaj dogovor, kasnije je odustao i okrenuo se Iranu.

Nakon što je propao plan „Sunijskog“ i „Šitskog“ plinovoda i naftovoda ka Evropi, SAD su se okrenule uspostavljanju plinovoda iz Izraela preko Grčke i Italije, ostavljajući Tursku po strani.

Trenutačni plan izgradnje plinovoda od Izraela do Grčke i Italije je daleko skuplja i neisplatna opcija, u odnosu na varijantu koja bi prolazila preko Turske. Gas koji bio transportovan putem ovog plinovoda bio bi daleko skuplji, u odnosu na gas iz Rusije.

Tursku iz geopolitičkih razloga nastoje izbaciti iz ovog projekta. Zašto?

Razlog je taj što smatraju kako u ovom stoljeću Turska ima veliki potencijal za „rast“, kako je počela da vodi nezavisnu politiku.

Za Sjedinjene Države, količine prirodnog gasa u istočnom Mediteranu nemaju toliko poseban značaj, jer i SAD su značajan globalni igrač u trgovini gasom, tj. SAD posjeduje ogromne sopstvene rezerve plina.

Prvenstveni ciljevi Sjedinjenih Država u Mediteranu su energetska kontrola Evrope i spriječavanje integracije Kine u ovaj dio svijeta.
Iako mnogi smatraju kako Sjedinjene Države vode računa o sigurnosti Evrope, SAD ustvari na ovaj način drži pod kontrolom Evropu, prodavajući joj skuplji gas.

Kada je riječ o Francuskoj o njenim motivima, Francuska je nakon prvog i drugog svjetskog rata postala najveća kolonijalna sila u Africi. Međutim, posljednjih godina iako je prva poslala svoje borbene avione u Libiju, dolaskom Turske u ovu regiju Francuska se našla u panici. Francuska više ne uspjeva da ostvari svoje kolonijalističke ambicije, ponajviše zbog turske pojave na afričkom kontinentu.

Francuska je poslala svoju vojsku i na sjever Sirije, ali posljednjom operacijom turske vojske protiv YPG-a, bila je primorana da se povuče. Iako mnogi diskutuju o dolasku francuske mornarice u istočni Mediteran, Francuska da je imala ozbiljnu namjeru ulaska u rat protiv Turske, učinila bi to u Libiji.

2017. godine Kina i Rusija održale su zajedničke pomorske vojne vježbe u Mediteranu. Ovim je Kina pokazala ustvari kako je ozbiljno zainteresovana da uspostavi svoje prisustvo u regiji Sredozemlja.
U narednom periodu vjerujem kako će unutar Mediterana doći do zajedničkog djelovanja Kine, Rusije i Turske, ponajviše iz zajedničkog interesa suprostavljanja SAD-u. Kao što sam prethodno naveo, SAD nastoji blokirati kinesku ekspanziju i integraciju u regiji Evrope i Mediterana. Istovremeno SAD nastoji blokirati energetsko-ekonomsku saradnju između Evrope i Rusije.

2010. godine turske zračne snage i kineske zračne snage održale su zajedničku vojnu vježbu u centralnoj Turskoj, što je ujedno bila prva vojna vježba jedne članice NATO-a sa Kinom.

Ako pažljivo analiziramo situaciju sa Rusijom, prodaja S-400 protuzračnog sistema Turskoj, upravo ima za cilj da Tursku osnaži u istočnom Mediteranu, što je krajnji interes Rusije.

Posljednje izjave američkog predsjedničkog kandidata Bidena, mogu samo dodatno ubrzati stratešku saradnju između Turske, Kine i Rusije, ukoliko pobijedi na izborima.

Joe Biden kaže kako su potezi Turske neprihvatljivi, kako će on nametnuti sankcije Turskoj, podržati Kurde, kako Turska mora da se odrekne S-400. Ali Biden je otišao korak dalje, i u intervju otvoreno najavio kako će podržati opoziciju u Turskoj, kako bi Erdogan nestao sa političke scene.

Vjerovatnoće izbijanja velikog rata i eskalacije u Mediteranu su male, ponajviše zbog ekonomske krize koja je zadesila SAD i EU.
Dolaskom francuske mornarice u istočni Mediteran, mnogi smatraju kako je ova regija došla na prag velikog sukoba. Ali da je Francuska nastojala ući u rat protiv Turske, učinila bi to prethodno u Siriji ili naknadno u Libiji. Međutim, sporadnični incidenti ne mogu biti isključeni, kada je u pitanju sama Grčka.

Turska se je dugo vremena pripremala za izlazak u Mediteran, računajući i pripremajući se za sve prijetnje koje bi je mogle zadesiti.

Evropska unija preferira diplomatsko rješenje u ovoj regiji, što se ovih dana moglo i vidjeti, jer je EU odbila zahtjeve Grčke da se Turskoj nametnu sankcije.

Sjedinjene Države smatraju kako mogu postići dogovore unutar Mediterana sa svim državama, izuzev Kine i Rusije. Samo u posljednjoj godini dana američki zvaničini dolazili su sa brojnim ponudama Turskoj, pod uslovom da se odrekne S-400, naravno bez uspjeha.

Kada je riječ o odnosima Rusije i Turske, pored lokalnih nesuglasica u Siriji i Libiji, Rusija i Turska imaju zajednički globalni interes koji stavljaju ispred lokalnih neslaganja.

Ukoliko Turska uspije da se održi stabilnom, u narednim godinama će uspjeti ostvariti dominaciju u Mediteranu, sjevernoj i centralnoj Africi, ali i drugim regijama poput Bliskog istoka i Balkana.

Autor: Tarık BaşTürk

nova zoraa.com

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close