Priče djece Sarajeva: Kako smo preživjeli opsadu Karadžićevih pacijenata

Selma Štrbo i Denis Štrbo imali su četrnaest odnosno sedam godina kad je počeo rat. U tom periodu živjeli su u sarajevskom naselju Grbavica, a 20 dana prije nego što će se ovo sarajevsko naselje zatvoriti roditelji su ih smjestili kod porodičnih prijatelja u ulici Marka Marulića na Dolac Malti.

„Mama je govorila Staki, njenoj prijateljici kod koje smo bili tada, da ako nema mjesta za mene i mog brata Denisa da barem ja ostanem na Malti. Tek kasnije sam shvatila zbog čega. Meni je tad bilo četrnaest godina, pa možete pretpostaviti šta bi se dogodilo da sam ostala na Grbavici. Kad sad razmišljam o tom periodu mislim da niko nije imao pojma šta se događa. Jer kako objasniti podatak da je naša mama dolazila kod Stake po prljav veš i nosila ga na Grbavicu. Tad sam mislila da ćemo se uskoro vratiti kući međutim to je potrajalo skoro četiri godine. Tata i mama su u zadnji čas izašli sa Grbavice zahvaljujući nekom komšiji Srbinu koji im je pomogao i nakon toga smo otišli u dedin stan u Švrakinom selu.“

U Sarajevu je za vrijeme blokade bilo 17000 ljudi uglavnom sa Grbavice i drugih sarajevskih naselja koja su bila pod kontrolom Vojske R. Srpske,a koji su u vlastitom gradu imali status izbjeglica. U tom periodu ti ljudi su bili smješteni kod porodice, prijatelja ili su dobivali napuštene stanove.

„U Švrakinom smo bili do septembra ’92 kad smo se opet vratili na Dolac Maltu gdje sam krenula u školu. Škola je bila u podrumu KUD Ivo Lola Ribar gdje je sad pub. Tog ljeta ’92 godine shvatila sam da ljudi ginu u ratu jer mi je momak poginuo. Sa Borisom sam se zabavljala možda mjesec dana, a nakon što je poginuo upala sam sam u takvu depresiju i šok da sam ga sanjala mjesecima poslije. Nažalost, nakon toga mi je činjenica da ljudi ginu postala normalna. Mislim da me je balet spasio da ne poludim. Prije rata završila sam nižu muzičku školu smjer klasični balet a za vrijeme rata nastavila školovanje u muzičkoj školi tako da sam svaki dan po dva puta s Malte išla pješke do grada Putem Života. Zahvaljujući tome ja lično imam dosta pozitivnih sjećanja iz rata.“

Zadnji dobar paradajz došao je u Sarajevo 1992. godine

„Meni je bilo 6 godina kad je rat počeo, a samih početaka se sjećam zato što sam sa Selminom starijom rajom zapalio prvu cigaru od koje zamalo nisam umro. Ono što je bilo interesantno je da prije rata nisam volio skoro ništa da jedem osim viršli i mlijeka, a čim je rat počeo ja sam bio gladan svega. Sjećam se kako Selma i ja šetamo sa mamom dok smo živjeli u Švrakinom i neka žena je prodavala paradajz. Naravno, da nije bio rat niko paradajz ne bi pogledao. Mislim da je mama taj paradajz platila 10 maraka, a nas dvoje smo ga pojeli odmah na ulici.“

Cijene na sarajevskim pijacama za vrijeme rata varirale su iz godine u godinu. ’92 godine 1 kg junećeg mesa iznosio je 50 maraka, litara ulja 30 maraka, kilogram brašna 10 maraka. Za prosječnu penziju mogli ste kupiti 2 jaja, a od plate koju su imali pripadnici Armije BiH mogli ste popiti četiri kafe ili kupiti kutiju cigareta.

„Ja sam sa tatom bio zadužen za krađu struje. Sjećam se tih kablova koje smo provlačili dok smo živjeli na Dolac Malti. Naravno ta struja nije jaka tako da niste mogli upaliti sve aparate već samo televiziju ili neki drugi aparat. U tom periodu na našim televizijama mogli ste gledati sve najnovije holivudske filmove al’ sa prekidima, jer uvijek u haustorima ima jedna porodica koja ne može da shvati da taj napon struje nije dovoljan kako bi se upalila veš mašina, televizija i svi mogući aparati.“

Edin Memić proveo je čitav život u Sarajevu a prošle godine odselio je u Luksemburg zbog posla i kako sam tvrdi načina života lišenog bosanskohercegovačnog dnevnopolitičkog prepucavanja. Te 1992. godine trebao je krenuti u prvi razred osnovne škole.

„Ja sam u prvi razred škole krenuo u vlastitoj kuhinji. Za naš neboder škola je bila u mom stanu. Sjećam se da su došla djeca i učiteljica i ona nama nešto predaje, ja ustanem i odem u WC, a ona mi govori da to ne smijem raditi već da nju u vlastitom stanu moram pitati da ustanem. Ja sam u nekoj mjeri bio i privilegovan jer da bi pobjegao iz škole bilo je dovoljno da iz kuhinje pređem u dnevni boravak. Šta da ti kažem škola u kuhinji, a sloboda u dnevnom boravku.“

„Sjećam se prodavnica Del monte kod taxi štanda. Mislim da je to ’93 ili ’94 pošto smi kao djeca iz komšiluka tako ulazili u prodavnice da razgledamo šta ima. Bar očima da pojedemo nešto ili popijemo. U toj prodavnici sam zapazio ukupno 10 artikala i na gornjoj polici bile su tri kole u limenci. Nekad poslije toga mi je došao tetak i dao mi je 10 maraka. Ja sam odmah sletio do te prodavnice i kupio tu jednu limenku za 10 km, a sjećam se da je godinu dana ranije koštala 50 maraka. Mislim da je to najbolja cola koju sam popio u životu.“

 

cik.ba

Ova stranica koristi kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda portala kliknite na “Slažem se”. Više informacija

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close